U velikom poduhvatu osvajanja Antarktika, sredinom prošlog veka, jednu od ključnih uloga imala su specijalna vozila, sposobna da izdrže rad na ekstremno niskim temperaturama, a istovremeno pruže komfor i bezbednost posadi.
Svoje projekte i adute imali su Amerikanci i Sovjeti, mada se čini da su inženjeri SSSR-a u ono vreme učili na greškama konkurencije, i tako zabeležili više uspeha u segmentu motorizacije.
Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs
Svoja vozila, Rusi su nazvali Kharkovchanke, a prvo što ćete na njima primetiti jesu ogromne gusenice.
Pokretna baza za naučnike
Baza za vozila nesvakidašnjeg izgleda bili su tenkovi T-54. Sovjeti su imali plan da sredinom 20. veka postave bazu na Južnom magnetnom polu, a ključnu ulogu imala su vozila. Pokušavali su ranije sa jednostavnijim prevoznim sredstvima, ali bez puno uspeha, jer su se javljali problemi smrzavanja goriva, kao i drugi kvarovi.
Kharkovchanka je bio pokušaj da se stvori više od običnog vozila. Bila je to pokretna baza za naučnike s prostorom za rad i odmor.
V12 dizelaš proizvodio je do 900 KS, a motor je služio i za zagrevanje prostorija, u kojima je moglo da boravi šest članova posade. Brzina je bila oko 55 km/h, a rezervoar je obezbeđivao 1.600 kilometara vožnje.
Dve generacije vozila
Brinulo se o svakom detalju, pa je pokretna laboratorija iznutra obložena sa osam slojeva vune, a u stakla su ugrađeni grejači za otapanje leda i snega, prenosi Revija HAK.
Uz vozilo je dolazila i posebno modifikovana prikolica u kojima su bili neophodni delovi i dodatne količine goriva.
Sovjeti su napravili dve generacije ovih vozila, a poslednja Kharkovchanka bila je u upotrebi sve do 2010. godine. Ona predstavlja jednu od tehnoloških pobeda nad Amerikancima, čiji je Snow Cruiser prešao svega 155 kilometara pre nego što je napušten.







Komentari (0)