OBJEKTIV INTERVJU: Gatuzo me je vezivao kanapom, Zvezda mi je i dalje neostvarena želja!

Govorio je o svojim daljim planovima u karijeri i da vredno trenira uprkos tome što nije uspeo da pronađe angažman

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto: Starposrt

Petar Golubović je svojevremeno važio za jednog od najtalentovanijih srpskih fudbalera.

Od njega se mnogo očekivalo, kao i od cele te generacije, koja se 2013. godine popela na krov Evrope, međutim, dogodilo mu se baš ono što je i zadesilo mnogo domaćih igrača – preran odlazak u inostranstvo.

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs

Sada, u igračkim i ljudskim zrelim godinama, Golubović je pričao za Objektiv.rs svoju fudbalsku i životnu priču sa mnogo uspona i padova. Od omladinske škole Crvene zvezde, prelaska u OFK Beograd, osvajanja Evropskog prvenstva, do treninga sa čuvenim Totijem u Romi i čudnih metoda Gatuza i još mnogo toga, pročitajte u redovima pred vama.

– Počeo sam u fudbalskom klubu Mundijal, kod trenera Vlade i Igora Jankovića i posle toga je usledila proba u Partizanu, gde se generalno nisam pronašao jer sam trenirao sa dve godine starijim momcima, a opet dolazim iz porodice gde svi navijaju za Zvezdu – rekao je Golubović na početku razgovora za naš portal.

Usledio je odlazak u Zvezdinu omladinsku školu, gde je bio kapiten generacije i posle toga je prešao u prvi tim OFK Beograda.

– Na kraju sam se okrenuo pravom putu i otišao sam na testiranje u Zvezdu. Preko radija je išla reklama za kontrolne utakmice i ja sam odlučio da se prijavim. Igrače je selektirao čuveni Toma Milićević i bio je zadužen za bazu Zvezdine dece. Ja sam prošao uspešno probu i proveo sam skoro celu omladinsku školu u Crvenoj Zvezdi u kojoj sam bio kapiten svojoj generaciji, do omladinaca, gde su mi treneri između ostalog bili Ivica Momčilović, Milan Lešnjak, Nikola Radmanović i Dragan Mladenović. Kada je došao sledeći korak za prvi tim, Zvezda je htela da odem na pozajmicu u Sopot, koji je tada bio filijala crveno-belima, ali ja sam se odlučio da odem u OFK-a Beograd i tamo sam imao dogovor da treniram sa prvim timom, a da igram utakmice za omladince, što mi je odgovaralo jer nisam želeo da budem u prvom timu, a da ne odigram pet minuta. Priliku da debitujem za prvi tim dobio sam na meču protiv Vojvodine, pošto se štoper povredio, uskočio sam umesto njega i pobedili smo 1:0. Zapamtio sam da sam rekao Grbi (prim. aut. Petar Grbić) “nemoj molim te da izgubimo u mojoj prvoj utakmici” i on mi je posle meča prišao i sa osmehom mi rekao: – Vidiš da sam ti ispunio obećanje. U OFK Beogradu sam proveo dve zaista lepe godine.

Usred sezone ukazala mu se prilika da bude deo projekta jedne sportske kompanije, što nije propustio i ostvario je izuzetne uspehe i tako je predstavio sebe i Srbiju u velikom svetlu.

– Tokom igranja u OFK Beogradu dolazila je filijala Najka pod nazivom “Nike chance”. U početku sam bio skeptičan, mislio sam da to ništa ne može da mi donese, da je to običan marketing. Otac i moj privatni trener Aleksandar Milenović su me nagovarali da na to idem i ja sam prihvatio da odem da bih njih ispoštovao. Svi klubovi iz prve i druge lige su mogli da pošalju po jednog predstavnika, ali bilo je pravilo da ne može da dođe igrač koji u tom trenutku ima profesionalni ugovor. Ja sam u tom trenutku imao stipendijski ugovor, tako da sam mogao da učestvujem, dok npr. Nikola Ninković koji je u tom trenutku može se reći bio iznad mene, nije mogao da učstvuje zbog potpisanog profesionalnog ugovora sa Partizanom. Skup je bio u Kovilovu, gde je došlo oko 100 igrača. Takmičenje je trajalo oko 3-4 dana, gde smo igrali utakmice i imali takmičenje u vidu tehničkih sposobnosti. To je zaista jedan lep događaj, pogotovo za mlade igrače. Ja sam bio izabran kao pobednik, gde sam dobio priliku da predstavljam Srbiju na svetskom nivou, a pobednika je izabrao Aleksandar Janković, bivši trener Crvene zvezde. Klub mi je izašao u susret iako je trajala sezona, smatrali su da će mi to značiti, a ja i dalje nisam bio svestan kakva je veličina tog projekta. Mi smo otišli u Barselonu, gde je došlo oko 100 igrača iz različitih zemalja, svaka je imala svog predstavnika. To je bila velika promena za mene jer odjednom ideš u najbolje hotele, vode te u najbolje restorane. Mi smo prvenstveno došli u La Masiju, gde sam video da deca od petlića se uče istim stvarima, kao i igrači u prvom timu, da bi igrač kad prođe njihovu školu došao odmah spreman u prvi tim, ulazi u već naučen sistem. Mi smo tu imali treninge i imali smo priliku da upoznamo Inijestu i Buskeca, konkretno njih zato što su imali ugovor sa tom sportskom kompanijom. Imali smo četiri utakmice i prošao sam u drugi krug, gde su ostala dva tima od po jedanaest igrača. Bio sam izabran za kapitena jednog tima, što mi je mnogo značilo, jer sam tamo otišao sam, nije bilo nikog od naših ljudi da mi pomogne, bio sam svestan svojih mogućnosti i želeo sam da pokažem koliko mogu. Ta utakmica je prošla kako treba i uveče kad je bilo proglašenje najboljih 16 igrača i kad sam čuo svoje ime, bio sam zapanjen. Ne znaš koga da zoveš u tom trenutku, nisam ustao odmah od šoka i čekao sam da me opet prozovu, da bih se uverio da sam dobro čuo. Osećao sam se ponosno, jer su pre mog odlaska postojali neki komentari da me guraju i onda ti padne sav taj teren jer sam pokazao da sam zaslužio, predstavio sam Srbiju i sebe u pravom svetlu. Posle toga sam se vratio za Srbiju i onda je usledila turneja.Prva stanica je bila Portland, gde je sedište Najka, tamo smo dobili opremu za putovanje, takav događaj nikad u svojoj fudbalskoj karijeri nisam osetio. Tamo se i nalazi njihov muzej i pri obilasku celog tog kompleksa moraš da ostaviš telefon, zabranjeno je slikanje i snimanje, jer oni tu dizajniraju svoje nove proizvode. Mogao bih da ga uporedim sa sportskim centrom Stara Pazova kod nas, samo što je ovo 10 puta bolje. Onda smo imali utakmicu protiv Portlanda i dolazilo je dosta skauta da gleda, zvali smo se Najk akademije i to je stvoreno da bi oni napravili svoje igrače i za posle onda nisam siguran, ali mislim da su hteli da ih prodaju i šalju u klubove u kojima su oni sponzori. Posle je usledio odlazak u Los Anđeles i obilazak Holivuda, tu smo odigrali dve utakmice sa klubovima ne tako zvučnih imena. Onda smo otišli u Torino i tamo smo igrali protiv mladog tima Juventusa, obišli smo stadion Juventusa i imali smo priliku da gledamo utakmicu Juventusa. Tamo je i bilo takmičenje u tehnici i ja sam uspeo da pobedim, iako su mislili da sam slabiji tehnički, ja sam uspeo da ih demantujem i kao nagradu sam dobio dres Klaudija Markizija, koji mi sad stoji uramljen u mojoj sobi i to mi je bio dodatan motiv da nastavim ovo da radim. Sledeća stanica je bila Engleska i tamo smo obišli “Sent Džordž” park, gde se okuplja fudbalska reprezentacija Engleske. Sve u svemu jedno nezaboravno iskustvo, bukvalno što se kaže da sam umro posle ovoga ne bih se žalio.

Po povratku dobio je profesionalni ugovor u svom klubu i onda je usledio uspeh, kakvom se nije niko nadao u Srbiji i bili su prvi koji su napravili nešto tako veliko još od davne 1987. godine i osvajanja Mundijala u Čileu.

– Posle povratka u Srbiju potpisao sam profesionalni ugovor sa OFK Beogradom i usledile su kvalifikacije za omladinsko evropsko prvenstvo koje se održavalo kod nas. Glavni igrač je bio Aleksandar Mitrović i sve je bilo usmereno ka tome da on zaigra za nas. Prošli smo kvalifikacije sa četiri boda i otišli smo rasterećeni u Litvaniju. Selektor je bio Ljubinko Drulović i nisu imali neka očekivanja od nas, bilo je u suštini šta bude bude. U grupi smo bili sa Turskom, Francuskom i Gruzijom. Dobili smo prvu utakmicu protiv Turske i drugu protiv Gruzije. Remizirali smo protiv Francuske uz prelep gol Marka Pavlovskog. Prošli smo grupe mi i Francuzi i u polufinalu smo se sastali sa Portugalcima. Generalno mi tamo otišli kao banda neka, svi u pubertetu, jedino je Mitrović bio zvučno ime, ali svi smo bili isti. Došao je Portugal u polufinalu. Porugalci su imali sjajnu generaciju predvođenu Bernardom Silvom i Žoaom Kanselom i gledajući sad većina njihovih igrača je napravila dobre karijere. Mi smo poveli preko Uroša Đurđevića na moju asistenciju, oni su preokrenuli preko Silve i Gedeša. Selektor je uveo Gaćinovića pred kraj drugog poluvremena i on nam je na pas Veljkovića doneo produžetke i penale. Ja sam verovao da prolazimo. Rajković je odbranio penal u petoj seriji i Mitar je u njegovom stilu dao gol i mi smo otišli u finale. Mediji su tek tad počeli da pišu o nama i poredili su nas sa “Čileancima”. Finale sa Francuzima ko finale. Presekao sam loptu. odložio sam do Pavlovskog, on je centrirao Mitru, on je odradio lažnjak i vratio povratnu Lukoviću, a on je poslao loptu u mrežu. Posle toga smo parkirali autobus pozadi i sa sjajnim Rajkovićem na golu, koji je tada branio kao lud, osvojili smo Evropsko prvenstvo. Francuzima su tad igrali Marsijal, Rabio, Laport… isto sjajna generacija. Niko nije bio svestan šta smo uradili. Posle toga je usledio povratak u Srbiju. Najviše mi je krivo na kraju što nismo izašli na balkon Skupštine, nekako mislim da smo uskraćeni za to. Verujem da je tako i ostalim igračima bilo. Jer mi smo bili prvi koji su uradili nešto u fudbalu kao Srbija. Rekli su nam da dođemo sutradan da nam uruče plakete, diplome, bio je tu i predsednik Tomislav Karadžić i na tome se završilo. Ipak mi smo to na kraju proslavili u svojoj režiji bili, a možete da zamislite kad su se uparili Mitar (prim. aut. Aleksandar Mitrović) i Ožegović kakva je to proslava bila ha-ha.

Foto: Starsport

Usledio je najveći transfer u njegovoj karijeri i prelazak u italijansku Romu. Tamo je delio svlačionicu sa legendarnim Frančeskom Totijem i mnogim drugim asovima svetskog fudbala, ali je bio svestan sebe i u želji da igra tražio je odlazak na pozajmicu.

– Pre završetka Evropskog prvenstva, Zvezdan Terzić mi je najavio da postoje ponude za mene, ali da će ih razmatrati kad dodjem u Beograd. Ostao sam u OFK Beogradu još polusezonu i imao ponude od Šalkea, Lokomotive iz Moskve, Rome… Rimljani su ponudili najviše novca za obeštećenje. Kad te pozove takav klub, ideš tamo ne možeš da odbiješ, pa šta bude. Ja sam otišao tamo u januaru i na svoje insistiranje sam tražio da odmah odem na pozajmicu. Mislim da je najveća greška mladog fubalera da ne igra, pa makar to bila treća liga ili druga, bolje je da ode da se odigra, jer uvek neko može da te vidi, a ako samo sediš na klupi svi će da te zaborave, a i sam ćeš zaboraviti šta možeš i koliko možeš. Poslali su me u Novaru na šest meseci i posle toga sam se vratio u Romu i otišao sam na letnje pripreme u Americi sa njima. Igrali smo protiv Intera, Real Madrida, Mančester Junajteda i po povratku sa priprema sam video da nema mesta za mene, a ni tamo nisam dobio šansu da igram. Opet konkurencija su mi u tom trenutku bili Majkon i Florenci, a svakako mi je predstavljalo veliku čast što mogu da treniram sa takvim veličinama kao što su Frančesko Toti, De Rosi, Pjanić, Strotman… Posle toga sam otišao na pozajmicu u Pistoju, gde sam proveo godinu dana.

Naredna pozajmica mu je bila u Pizi, gde je imao priliku da sarađuje sa legendarnim Đenarom Gatuzom i tu je video o kakvoj se veličini radi, a uspeli su i da izbore ulazak u drugu ligu.

– Bio sam nekako umoran od pozajmica, ali nije se namestilo da pokažem nešto u Seriji A i otišao sam u Pizu, koja se takmičila u Seriji C. Tamo smo trenirali mesec dana i onda je došlo do smene sportskog direktora. Novi sportski direktor je doveo Đenara Gatuza na mesto trenera. Imao sam strahopoštovanje prema njemu. Odmah je krenulo jako da se trenira i mi smo došli do toga da igramo finale protiv Fođe za ulazak u Seriju B. Kod nas smo ih pobedili 4:1 i tamo smo išli bukvalno samo da preživimo. Njihov stadion prima 30 hiljada, a mislim da ih je bilo 60 hiljada na tribinama. Gađali su nas svim i svačim, pogodili su Gatuza u glavu. Mi smo primili gol pred kraj utakmice, ali smo ubrzo izjednačili i počelo je slavlje i bilo je veliko olakšanje. U Pizi nas je dočekao ceo grad. Posle toga je usledila Serija B i tamo je Gatuzo pokazao svoju veličinu. Nama su bile obećane premije za ulazak u drugu ligu, a predsednik kluba je pobegao. Klub je bio pred bankrotom. Ja sam dogovorio sa Romom da odem na još godinu dana u Pizu i pojavio sam se na prozivci. Okuplja nas Gatuzo i dogovor je bio da podelimo oko 300 hiljada evra nas 26 igrača. On je rekao kakva je situacija i onda je iz svog džepa izvukao ček sa tom svotom novca i rekao je da podignemo novac, jer se on dogovarao sa predsednikom oko toga. Ja to nisam u životu doživeo. Od Gatuza može mnogo da se nauči o svemu, a najviše o karakteru i te dve godine će mi zauvek ostati u lepom sećanju. Mi smo ispali iz lige i ja sam se vratio u Romu gde sam ulazio u poslednju godinu ugovora.

Foto: Starsport

Došao je do poslednje godine ugovora i nije želeo da odlazi pre isteka, a imao je želju da igra i Roma je napravila kompromis sa Novarom, gde je on uvideo ružnu stranu italijanskog fudbala.

– Primoravali su me da raskinem ugovor i hteli su da me skinu sa platnog spiska, ali ja sam hteo da odradim poslednju godinu ugovora sa željom da odem opet na pozajmicu. Roma je napravila dogovor sa Novarom i ja sam potpisao ugovor na jednu plus dve godine i tu se kockice nisu složile. Oni su igrali u Seriji B i ispali smo iz lige, najviše iz finansijskih razloga. U Italiji je to generalno problem, savez ne prašta i ako plaćaš sve na vreme onda to funkcioniše, a ako ne plaćaš odmah te izbacuju. Novara nije mogla da isfinansira moj ugovor i otvorila mi se onda prilika da uzmem čiste papire. Otišao sam i rekao im da ne želim da igram Seriju C, jer bi mi to bio korak unazad, a i ne bi bilo korektno da ovaj ugovor imam u tom rangu takmičenja i dobio sam čiste papire od njih.

Dogodio se prelazak u Kortrajk, gde je skroz drugačiji mentalitet ljudi, sa čime je imao priliku da se upozna u tom trenutku, a i drugačiji tip fudbala i sistem funkcionisanja.

– Posle toga otvorila mi se šansa da odem u Kortrajk, što sam i učinio i tamo kad sam otišao kao da se sve okrenulo za 360 stepeni. Ceo sistem drugačije funkcioniše. Odigrao sam prva dva kola protiv Anderlehta i Antverpena i posle toga je usledio Klub Briž. Namestilo se tako da igraš protiv tri ekipe koje ciljaju titulu i izlazak u Evropu. Protiv Klub Briža sam takođe igrao, da bi me posle toga trener Glen De Bok na jednom treningu, kad su trebali da se vežbaju prekidi pred utakmicu, ostavili su me sa grupom omladinaca i igračima kojima su došli kad i ja i trenirali smo na sporednom terenu. Došao je i jedan Amerikanac na poziciji štopera, kog su stavljali da igra desnog beka i njega su počeli da guraju pre mene. Nemam problem sa tim kad je neko bolji od mene, ali teren je jedino merilo i svi mogu da vide kakav si bio na terenu. Ja sam se tu već zapitao o čemu se radi, međutim kada sam dolazio u klub, tu je već bio Jovan Stojanović, bivši igrač Voždovca, i rekao je da su Belgijanci čudan narod. Posle toga sam otišao kod trenera da vidim o čemu se radi, da bi mi on odgovorio ti si veliki radnik samo tako nastavi i čekaj svoju šansu. Prolazile su utakmice, mi smo beležili mešane rezultate i čekalo se kad će dobiti otkaz. Prošla je onda još jedna utakmica i ja sam otišao kod sportskog direktora da vidim šta nije u redu, on mi odgovori trener se pita za sve, pa isti odgovor dobijem i od predsednika. Ja sam onda namestio svoju glavu, trenirao sam, radio i čekao svoju šansu, nisam hteo da se svađam jer bih tako naštetio samom sebi. Posle toga, bila je reprezentativna pauza i mi smo otišli da odigramo prijateljsku utakmicu protiv Antverpena i završava se utakmica i mi vidimo da nam je bled trener. Prvo smo pomislili da mu je pozlilo, međutim njemu su preko poruke poslali da je dobio otkaz. Došao je novi trener kod kog sam dobijao šansu u kontinuitetu, tako da sam poslednje dve ipo godine igrao konstantno. Belgijska liga je jako teška liga, slična francuskoj, ima dosta da se trči, otvoren fudbal se igra, totalno suprotno od Italije. U Pizi je Gatuzo znao da nas vezuje kanapom, da nas pomera za milimetar, centimetar. Gledaju najsitnije detalje. Italijani su od fudbala napravili nauku. U Belgiji je bilo otvoreno, gde protivnička krila stoje mnogo široko, konstantno se igra jedan na jedan, ima mnogo duela, uvek si u sprintu i da se videti po rezultatima da gaje takav fudbal. Umeli smo da izgubimo od poslednjeg na tabeli, a na primer onda pobedimo Gent, Antverpen, Anderleht, pa remiziramo sa Klub Brižom koji je u tom trenutku igrao Ligu Šampiona. Dobra je liga za mladog igrača, odlična je kao razvojna liga. Ugovor mi je istekao prošle sezone i ja nisam hteo da ga produžim u nadi da će mi iskočiti nešto bolje, ali nisam imao menadžera koji bi mogao nešto da mi pronađe. Moja je greška što trenutno nisam našao nekog ko će brinuti o mojoj karijeri.

Foto: Profimedia

Govorio je o svojim daljim planovima u karijeri i da vredno trenira uprkos tome što nije uspeo da pronađe angažman.

– Trenutno sam bez kluba, ali svaki dan treniram, radim, spremam se, da kad budem dobio neku ponudu, da mogu maksimalno da iskoristim svoju šansu. Dva meseca do januara nije daleko, želja mi je da u zimskom prelaznom roku nađem neko rešenje i verujem da će doći. Ne bih voleo da pauziram godinu dana, jer to ne vodi nigde. Ne tražim sad pređem u Real Madrid, nego tražim neku zlatnu sredinu gde bih mogao da napredujem, pa Bože zdravlja da me zaobiđu povrede, želeo bih da igram što više mogu.

Pre pola godine postojale su priče o njegovom povratku u Zvezdu, ali je izjavio da nije bilo nikakvih kontakata i rekao je da mu je Zvezda neostvareni san.

– Kad si Zvezdino dete i njen navijač, a već sam sarađivao sa Zvezdanom Terzićem, novine su spojile neku žicu da bih ja mogao da se vratim. U Zvezdi je bio Marko Petković, a trenutno su Milan Rodić i Milan Gajić, a nama je svima Terzić bio predsednik u OFK Beogradu. Zvezda mi je neostvareni san, kada će se to desiti ne znam, vreme će pokazati sve.

Njegov bivši saigrač Marko Pavlovski trenutno igra u Litvaniji prvu ligu, ali iako nisu u kontaktu, Golubović kaže da je to i dalje veliki potencijal i da je možda napravio pogrešnu procenu prilikom prelaska u Porto.

– Najviše mi je žao jer mislim da je Marko Pavlovski mogao više. Nisam ostao u kontaktu sa njim. Najviše mogu da pričam o njemu u periodu u kom smo igrali zajedno, kada je on predvodio vezni red OFK Beograda, gde sam ja i na njega počeo da gledam kao neki uzor, pošto je on ušao u prvi tim pre mene i priželjkivao sam da budem u OFK Beogradu kao i on jednog dana. Namestilo se tako da je možda pogrešio u proceni za odlazak u Porto, kao što mogu da kažu za mene da je moja greška bila odlazak u Romu, ali meni je jako žao jer verujem i dan danas da on ima veliki potencijal.

Foto: Starsport

Nije mu žao što je otišao u Romu, jer se takva ponuda kaže u tim godinama ne odbija i opet bi ponovio to. Doneo je finansijsku pomoć svom klubu u kom se afirmisao i ne želi da razmišlja o tome šta je bilo u prošlosti, već želi samo da gleda napred,

– Ne kajem se što sam otišao u Romu, jer sam i sa porodicom doneo takvu odluku, a pogotovo sa finansijske strane kluba jer je mom tadašnjem klubu neka finansijska injekcija. Bila je veoma talentovana ekipa i posle mene je otišao i Čavrić, Pavlovski je prodat u Porto, pa posle toga su otišli Zdjelar, Antovov, Dražić… Isto bih sve uradio i ne kajem se, sa ove tačke gledišta ne vraćam se u prošlost, imam lepe uspomene i ne želim da razmišljam o tome da li sam pogrešno postupio, Želim da nastavim svoju karijeru, gledam napred i videćemo šta će se desiti.

Krivo mu je što je OFK Beograd došao u situaciju da igra treću ligu, ali čvrsto veruje da klub sa takvom tradicijom zaslužuje da se takmiči u najvišem rangu srpskog prvenstva i da to postepeno trebaju da se vrate do toga.

– Meni je OFK- a Beograd dala u tom trenutku ono što Zvezda nije mogla i mislim da bi takav klub sa tradicijom i istorijom trebao da se vrati na stare staze i da se vrate u Superligu Srbije. To je sad dugačak proces, gde neke kockice moraju da se poklope i mislim da treba to sve postepeno da se gradi i da se dođe do toga.

Piše: Luka Kalajdžić

Postao prvak sveta, igrao u Zvezdi, pa završio u Indiji: Egzotičan fudbalski put srpskog napadača (VIDEO)



Izvor: Objektiv.rs

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar