Svi zevamo, to je refleksna radnja, a nauka još nema pravo objašnjenje šta dovodi do zevanja.
Postoji nekoliko teorija o tome zbog čega uopšte zevamo.
Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs
Mnogi pretpostavljaju da zevamo da bismo pokušali da unesemo više kiseonika u organizam – u to su i naučnici verovali do pre tridesetak godina.
Međutim, ta teorija je opovrgnuta nizom eksperimenata objavljenih 1987. godine koji nisu dokazali nikakvu korelaciju između nedostatka kiseonika i nagona za zevanjem.
Danas je jedna od najpopularnijih teorija ona da zevamo – zbog uzbuđenja.
– Naime, kada se umaramo, naročito kad gledamo nezanimljive ili neinteraktivne ponavljajuće nadražaje poput predavanja, zevanje za naše telo predstavlja sredstvo za razbuđivanje. Studije su pokazale da je to istina, jer broj otkucaja srca nakon zevanja raste, a vrhunac doseže 10 do 15 sekundi nakon te radnje, slično naletu kofeina – kaže doktor Rejan Sagir.

Ova pojava se takođe povezuje s hlađenjem mozga, što bi moglo a bude razlog zbog čega češće zevamo s porastom temperature.
– Kad se mišići lica opuste, to omogućava gubitak topline kroz vene lica i ulazak hladnog vazduha koji pomaže da se snizi temperatura mozga putem konvekcije – objasnio je Sagir.
Najčudniji detalj kod zevanja je njegova “zaraznost”. Brojna istraživanja su se bavila ovom temom pa postoje neka objašnjenja zašto moramo da zevnemo kad vidimo da neko drugi zeva.
Objašnjenje leži u psihologiji.
Prema istraživačima, najverovatniji razlog za to je empatija.
– Kako ljudi stare, tako poboljšavaju svoj psihosocijalni i neurološki razvoj pa tuđe zevanje postaje neka vrsta znaka da i oni moraju da zevaju. Ta pojava poznata je kao ehofenomen, a javlja se i kod šimpanzi i pasa – kaže Sagir.

On napominje da nije zevanje jedina stvar koju nesvesno kopiramo jedni od drugih.
– Na primer, svakodnevno automatski imitiramo reči drugih ljudi (eholalija) ili postupke (ehopraksija), a sve to radimo kako bi se bolje uklopili – pojasnio je Sagir.
Takvo ponašanje je sasvim prirodno jer naš mozak je tako programiran – da kopira ljude kojima smo okruženi.
– Studije su pokazale da zevanje pokreće “ogledalo neurone” u jednom delu mozga, ali valja napomenuti da je ova reakcija ograničena samo na potpuno razvijene mozgove. Kao mentalno zdrave odrasle osobe, naš psihosocijalni razvoj će nas naterati na zevanje kad neko drugi to uradi. Ali, kod ljudi koji se nisu do kraja mentalno razvili, zarazni efekat zevanja se ne vidi – tvrdi Sagir.

Dodao je da neka istraživanja pokazuju da deca, kod kojih se mozak još razvija, zevaju samo kad su umorna, ali ne i kad neko pored njih to radi.
– Osim toga, studije su pokazale da smo skloniji da kopiramo zevanje kad to rade ljudi do kojih nam je stalo, s kojima smo bliski. Na primer, ako član porodice zeva, veća je verovatnoća da ćete i vi zevati, nego kad to uradi neznanac. To se događa baš zbog empatije i kad nesvesno želimo da oponašamo postupke nama dragih ljudi – zaključio je Rejan Sagir.
Komentari (0)