NA DANAŠNJI DAN

“Inception” slavi 10. rođendan: Da li ćemo ikada razumeti kraj filma?

"Da li je ovo stvaran život, ili je fantazija?"

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto:Profimedia

Film “Inception” Kristofera Nolana danas slavi svoj 10. rođendan, a kraj filma nas još uvek sve intrigira.

Film je premijerno prikazan 16. jula 2010. godine. Prati avanture Doma Koba (Leonardo Dikaprio) koji je otkrio način da ulazi u tuđe snove. Kob krade vredne tajne duboko iz podsvesti drugih, i to u fazi sna kad je mozak najranjiviji, međutim ova sposobnost ga je koštala ljubavi svog života. Sada sa svojim novim timom mora da obavi obrnuti proces, koji je gotovo nemoguć – da podmetne ideju u nečiji mozak. Glavni likovi, koje igraju Leonardo Dikaprio, Tom Hardi, Džosef-Gordon Levit, Elen Pejdž, Kilijan Murfi i Marion Kotiljard zajedno putuju kroz više slojeva snova. Publika, ali i likovi počinju da gube osećaj šta je stvarnost, a šta su snovi.

Već 10 godina publika, glumci i režiser raspravljaju o samom kraju filma. Vidimo da se nakon obavljenog posla Kob vraća kući i napokon provodi vreme sa svojom decom. Tada zavrti svoj totem, kako bi shvatio da li je u snu ili se vratio u relan svet. Naime, ako se totem zaustavi to je realnost, a ako nastavi da se vrti reč je o snu. Međutim, tada se film završava, a režiser ne dozvoljava publici da vidi da li je totem prestao da se vrti.

Postoje nizovi teorija koje podržavaju obe opcije. Čak i postoji grafikon toga šta je u filmu realnost, a šta san i izuzetno je komplikovan. Komplikovane teorije se slažu da je kraj najverovatnije realnost zato što je za razliku od svih ostalih scena u svetu snova – sve je mirno, obično, glavni lik napokon vidi lica svoje dece. Naglašeno je da Kob samo u snovima nosi burmu, a na javi je nema – na samom kraju nema burmu na ruci. Takođe, ne sreće pokojnu suprugu koja predstavlja njegovu podsvest.

Međutim, kraj je na neki način paradoks. Nolan nam sve vreme predstavlja da je objektivna realnost bitna i da ne treba da verujemo i sledimo svoje snove, kako se obično kaže, već svoju realnost. Tera nas da shvatimo lepotu i značenje života izvan snova. Međutim, na kraju shvatamo da Glavnom liku više nije bitno da li je u snu i na javi. Ne čeka da vidi da li će totem nastaviti da se okreće, najbitnije mu je što je ponovo sa svojom decom. On bira svoju subjektivnu realnost kao definitvnu. Njegova supruga se ubila zbog opsesije idejom da je sve san, a on bira suprotan put. Režiser nam na ovaj način savetuje da verujemo u svoje ideale i svoje najbliže. Da sami moramo da otkrijemo šta je naša realnost i čemu stremimo.

Međutim, sam kraj nikada nećemo shvatiti, zbog ironične sličnosti filmova i snova. U filmu ne možemo da razgraničimo šta je realnost, a šta je san zato što film nikada ne može da predstavlja realnost. Primer ovoga vidimo kada Kobs sedi sa Arijadnom u kafiću  i kaže joj da je u snu. Govori joj da snovi uvek počinju iz sredine i da je trebalo da shvati da je u snu zato što se ne seća kako su se tačno našli i stigli do kafića. Tu vidimo ironiju, zato što je ova tehnika koju filmovi stalno koriste. Takođe, neverovatne slučajnosti se stalno dešavaju u filmovima, to je tehnika koja se često koristi. To vidimo u sceni kada gospodin Saito iznenada pojavi na prvom mestu, u pravo vreme i pomogne glavnom junaku – tako slučajnosti se dešavaju u snovima, ali i u filmovima. Takođe mnoge nelogične odluke su sasvim normalne u filmovima.

Možemo godinama da se pitamo zašto je Kobova supruga uništila njihov stan, a zatim otišla do komšijske zgrade i sela na prozor prekoputa njihovog, a zatim se ubila. Da li je ovo deo sna zato što je njeno ponašanje nelogično, ili je jednostavno scena bolje izgledala ako se likovi udaljeni, i ako suprug ne može da joj priđe?

Upravo u ovome leži lepota filma “Inception”! Mnoge filmove zaboravimo čim izađemo iz bioskopa, a o ovom remek delu Kristofera Nolana strastveno raspravljamo već 10 godina i izgleda da se nikada naćemo složiti. Međutim, možemo da utvrdimo da smo svi naučili da je ljudski um izuzetno komplikovan lavirint ideja i misli, da ne možemo da kontrolišemo svoju posvest. Shvatili smo da je krivica bitan motivator, da je ideja zarazna poput virusa i da su u snovima najbitnija osećanja koja percipiramo.

N.T.

Izvor: Objektiv.rs

Komentari (0)

Ostavite komentar

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!