Republika Srbija danas, 11. novembra, obeležava dan primirja u Prvom svetskom ratu. Kao simbol ovog državnog praznika izabran je specifičan cvet, sa još neobičnijim nazivom – Natalijina ramonda. Iako smo gotovo svi imali prilike da ga uočimo u prirodi, malo kome je poznato ko je zaslužan za njegovo otkriće i kakve su njegove karakteristike!
Cvet koji se nosi kao zvanični simbol Dana primirja je Natalijina ramonda (Ramonda nathaliae). Pomalo nalik prazniku, reč je o endemskoj biljnoj vrsti za koju su do pre par godina znali samo iskusni botaničari i strastveni ljubitelji lokalne flore, a njene biološke osobine su gotovo zapanjujuće.
Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs
Naime, reč je o ugroženoj i retkoj vrsti – endemitu koji živi samo na području Centralnog Balkana, u Srbiji, Makedoniji i severnoj Grčkoj. Pritom, reč je o biljci koja ima zapanjujuću sposobnost da vaskrsava nakon što je potpuno osušena.
Pripada porodici Gesneriaceae i prostire se na nadmorskim visinima od 350 do 2200 metara.
Inače raste na izuzetno nepristupačnim mestima, uglavnom u klisurama, na krečnjačkim stenama gde je suvo i hladno. Za nacionalnu epopeju u Prvom svetskom ratu vezuju je upravo ovakva staništa i oblast prostiranja, na kojoj su se odvijale prelomne bitke u završnici rata.
Natalijina ramonda nije lekovita. Višegodišnja je, zelena i zeljasta biljka koja ima snažno podzemno stablo, kakvo botaničari nazivaju rizom. Visoka je desetak centimetara i ima nekoliko cvetova. Sami cvetovi su sačinjeni od četiri, a ređe pet ili šest preklopljenih kruničnih listića. Krunica je uglavnom ljubičaste, ali ponekad i bele boje.
Posebno je zanimljivo što Natalijina ramonda spada u drevne, praktično fosilne vrste. Ona je ostatak suptropske flore, verovatno iz Afrike, koji je preživeo ledeno doba i potom se povukao u skrivene delove Balkana.
Rasla je još u geološko doba pre Kvartara koje se po staroj klasifikaciji nazivalo Tercijar (po novoj podeli, Tercijar odgovara dobima Neogen i Paleogen).
Balkanski feniks
Osim što je drevna i izuzetno izdržljiva, Natalijina ramonda ima osobinu koju među skoro 300.000 poznatih cvetnica ima samo trideset biljnih vrsta. Naime, nakon što se u odsustvu vode sasvim osuši, ova biljka može da ponovo oživi nakon malo kiše ili zalivanja.
Navodno je 1928. botaničar Pavel Černjavski slučajno prosuo vodu na herbarijum u kome se nalazio uzorak osušene Natalijine ramonde. I ona je nakon toga oživela.
Ova osobina koja se naziva anabioza i danas, posebno u eri svemirskih istraživanja, izaziva uzbuđenje i podstiče nova istraživanja ove biljne vrste. Ponekad se zato naziva i feniks. No, Natalijina ramonda ima ovu osobinu pre svega kao reliktna, suptropska biljka koja je živela u drevnim epohama i klimi bitno drugačijoj od današnje.
Istorija otkrića Natalijine ramonde delimično se vezuje za oca srpske botanike, Josifa Pančića. Ramonde su, inače, kao biljna vrsta poznate od tridesetih godina XIX veka kad ih je francuski istraživač po kome nose ime otkrio na području današnje Španije, u Pirinejima.
No, pola veka kasnije, 1874. godine, Pančić je došao do značajnog otkrića kada je otkrio da ramonde postoje i izvan Španije. Otkrio ih je na teritoriji južne Srbije, ali je zaključio da je reč o novoj vrsti koju je nazvao ramonda serbika (Ramonda serbica).
Deset godina kasnije, 1884. godine, dvorski lekar Sava Petrović otkriva da na Balkanu postoji još jedna vrsta ramonde sa nešto drugačijom krunicom i listovima. Budući da je bio u službi na dvoru kralja Milana, Petrović ovoj vrsti daje naziv Ramonda nathaliae, u čast kraljice Natalije.
Mada zauzima drugačija staništa, ona povremeno živi sa Pančićevom srpskom ramondom u takozvanoj simpatriji. Istraživači sa Biološkog fakulteta u Beogradu prevođeni profesorom Vladimirom Stevanovićem uspeli su da detaljno opišu i analiziraju ova preklapanja i prostiranje obe vrste.
Vek i po nakon što ju je proučio doktor Petrović, ispostaviće se da će ova tajanstvena i izdržljiva, drevna biljka koja i potpuno osušena oživljava, postati jedan od novih simbola savremene Srbije.
BONUS VIDEO







Raste i u Hrvatskoj na Velebitu