NARODNA VEROVANJA

Bizarni srpski POGREBNI OBIČAJI: Suza ne sme da kane u grob, a evo kad se od sahrane pravi SVADBA

Iako je veliki deo pogrebnih običaja u najvećoj meri isčezao u gradskim sredinama, neki elementi su se i dalje održali

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto: Shutterstock

U našem narodu ustalio se običaj da se ljudi još tokom života pripremaju za smrt, vodeći računa o tome da na onaj svet budu ispraćeni po pravovernim, hrišćanskim običajima. Međutim, neki od rituala koje praktikujemo prilikom sahranjivanja su čiste paganaske prirode, a njihovo obeležavanje se u seoskim sredinama održalo do današnjih dana.

Naime, veruje se da prilikom umiranja neke osobe nikako ne treba tugovati i plakati, jer mu se na taj način otežava smrt. Zbog toga, postojao je običaj da se u času umiranja svi prisutni udaljavaju iz prostorije, a pored pokojnika ostaje samo jedna osoba koja bi trebalo da mu u sudnjem času upali sveću koju on ne sme da ugleda.

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs

Običaj paljenja sveće za pokoj duše pokojniku je od izuzetne važnosti, budući da se veruje da osoba koja umre bez nje, luta u tami na onom svetu, a moguće da da dođe i do njenog povampirenja. Verovatno odavde i potiče izreka “Ne dao mu Bog sreće, ni pri smrti sveće”.

Jedna od stvari koja bi trebalo samrtniku da pomogne u činu umiranja, jeste i njegovo premeštanje sa kreveta na krevet, a prema jednoj prastaroj tradiciji, pokojnik se u zadnjim trenucima polagao i na zemlju kako bi se lakše u nju i “otišao”.

Prilikom umiranja deteta, narod je ulagao sve napore da ga održi u životu, a kada to nije bilo moguće, iznosio ga je napolje na mesečinu i vikao “Meseče, ili ovu tikvu nalij ili razbij”. U okolini Pirota, na primer, postojao je običaj da ako malo dete teško umire, majka mu sipa malo vode na ruku i posrče je. U slučajevima da samrtnik viče, ili ukoliko se prozor u prostoriji u kojoj on boravi otvori sam od sebe, veruje se da je bio grešan tokom života.

Zašto mlada nosi veo na venčanju? Razlog nije ni malo romantičan, čak je pomalo i jeziv 

Čim samrtnik izdahne, prozori na kući se otvaraju, kako bi duša mogla što lakše da napusti ovaj svet. Pored toga, veruje se da pokojnikova duša narednih 40 dana luta oko kuće i to u obliku leptira, ptice i muve, pa verovatno odatle i potiče zabrana da se muve koje obleću oko mrtvaka ubijaju. S druge strane, u Bosni se veruje da se pokojnikova duša u periodu od 40 dana pojavljuje kao bela golubica, a može je videti samo bezgrešan čovek.

Crveni konac i novac se stavljaju na pokojnikov pokrov, koji mu se noću navlači na lice, a danju skida. Posebno se vodi računa da se mačke i psi izbace iz kuće, jer postoji verovanje da bi se pokojnik povampirio ukoliko bi ga neka od domaćih životinja preskočila.

Pokojnik se iz kuće u kojoj je izdahnuo iznosi okrenut nogama napred, a za njim se prosipa voda i razbija sud u kom je ista voda stajala, a za njim se bacaju i žito ili kamenčići. Pri iznošenju, pokojnik se spušta i tri puta podiže na kućnom pragu.

Na groblju se nastavlja opelo koje je započeto još kod kuće, a kada svi prisutni isprate pokojnika, njegovo telo se spušta u raku licem okrenuto prema istoku. Posebno je zanimljiv podatak da se veoma vodilo računa da ničija suza ne kane u grob sa pokojnikom, budući da se verovalo da će zemlja biti teška za pokojnikovu dušu, ali i da će jedan deo živog čoveka pripasti smrti.

Foto: PIxabay/ju-dit

Ukoliko se dogodi da jedno domaćinstvo potresu dva smrtna slučaja u istom trenutku, u grob se stavljalo živo pile, ili bi se na kućnom pragu zaklala kokoška, a u Slavoniji je zabeležen običaj da trudnica svim ukućanima veže čvor na nekom mestu, kako bi navodno time zavezala i smrt.

Kada je reč o sahranjivanju dece, kod našeg naroda je postojao običaj da se ona sahrane što pre, bez opela i propratnih radnji. Jedan od razloga zbog kog su ona sahranjivana na pravoslavnog rituala leži u činjenici da su bila nekrštena. S druge strane, verovalo se i da im opelo nije potrebno jer deca ne mogu biti grešna. Ona su se uglavnom sahranjivala na izdvojenim mestima, privatnim parcelama, pored puta ili ispod nekakvog drveća. Prilikom sahranjivanja deteta, majka je morala da vodi računa da ne gleda u raku, jer bi postojala opasnost da joj umre još neko dete.

Kada preminu mladić ili devojka koji su stasali za venčanje, njihov poslednji ispraćaj je u mnogim krajevima dobijao i elemente svadbe. Jedna devojka bi se, naime, obukla kao mlada i bila je u pratnji dva devera, a zajedno su, sve do groba, pevali svadbarske pesme. Jedan venac bacao bi se pokojniku u raku, a drugi je nosila mlada u toku određenog perioda.

Nakon odlaska sa groblja, jedan od običaja sastojao se u tome da se obavezno operu ruke, kako bi se time oterale i nesmirene duše koje lutaju grobljem.

Iako je veliki deo pogrebnih običaja u najvećoj meri isčezao u gradskim sredinama, neki elementi su se i dalje održali, poput nošenja crnine tokom dužeg perioda, pranja ruku nakon odlaska sa groblja, i bacanja zemlje u raku.



Izvor: Objektiv.rs

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar