Pet stvari koje deca zauvek pamte o svojim roditeljima

Pre nego što zapamte bilo kakav savet, deca pamte kakav je osećaj bio kod kuće

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Pixabay/Surprising_SnapShots

Deca se možda neće sećati tačnog datuma porodičnog putovanja niti marke cipela koje su nosila u trećem razredu, ali retko zaboravljaju kakva je bila emocionalna atmosfera u njihovom domu.

Dugo nakon što odrastu, ne pamte velike gestove ni skupe poklone, već ton roditeljskog glasa, osećaj da su ih roditelji zaista primećivali i način na koji su se u kući rešavali sukobi, prenosi Index.

Roditeljstvo ostavlja dubok trag. Dok neka sećanja s vremenom izblede, druga se trajno urežu u detetovu sliku o sebi i svetu. To su uspomene koje najčešće ostaju za ceo život, piše Times of India.

Atmosfera u domu

Pre nego što zapamte bilo kakav savet, deca pamte kakav je osećaj bio kod kuće. Sećaju se da li je dom bio sigurno utočište, napeto mesto, topao kutak, nepredvidivo okruženje ili prostor pun kritike. Koliko su roditelji bili emocionalno prisutni često je prva lekcija koju dete dobija o tome kako svet funkcioniše.

Odrasli se možda ne sećaju svakog razgovora, ali pamte osećaj koji ih je obuzimao kada bi ušli u sobu – da li su bili dobrodošli ili su imali utisak da su teret. Sećaju se i da li je njihov entuzijazam bio dočekan sa interesovanjem ili ravnodušnošću, kao i da li su u trenucima straha dobili utehu ili im je rečeno da prestanu da plaču. Taj osećaj ostaje godinama i snažno oblikuje osobu u koju dete izraste.

Reči koje oblikuju unutrašnji glas

Roditelji često nisu svesni koliko se neke rečenice mogu duboko urezati u dečje pamćenje. Reči izgovorene u ljutnji, pohvali, strahu ili usput, vremenom postaju deo detetovog unutrašnjeg glasa. Na primer, dete koje stalno sluša: „Nikad ništa ne uradiš kako treba“, tu poruku može nositi i u odraslom dobu, kao trajnu sumnju u sebe.

S druge strane, dete koje često čuje: „Verujem u tebe“, verovatnije će razviti osećaj sigurnosti i otpornosti. Jedna rečenica može postati rana, ali i oslonac. Mnogi odrasli i dalje u glavi čuju glas svojih roditelja dok donose važne odluke ili se suočavaju s neuspehom.

Način na koji se rešavaju sukobi

Deca ne pamte samo da li su se njihovi roditelji svađali, već i kako su to činili. Da li su povišeni tonovi prelazili u pretnje i dane ćutanja? Da li je jedan roditelj ponižavao drugog? Ili su se sukobi završavali izvinjenjem, kompromisom i pomirenjem? Posmatrajući odrasle, deca uče kako izgledaju odnosi među ljudima.

Ako su sukobi kod kuće bili burni i nepredvidivi, dete može odrasti sa strahom od neslaganja. Ako su se nesuglasice rešavale mirno i s poštovanjem, dete uči da različita mišljenja ne moraju uništiti odnos. Te lekcije odrasli kasnije često prenose u sopstvene brakove, prijateljstva i radno okruženje.

Prihvatanje deteta takvog kakvo jeste

Jedno od najdubljih sećanja jeste ono da li su bili prihvaćeni takvi kakvi jesu ili su imali osećaj da ljubav moraju zaslužiti određenim ponašanjem. Deca vrlo dobro osećaju da li su njihova ličnost, interesovanja i emocije bili dobrodošli ili su ih roditelji pokušavali „popraviti“ i uklopiti u nešto što im se činilo prikladnijim.

Pamte da li su ih podsticali da slobodno govore, da li su njihove neobične interese shvatali ozbiljno ili su ih stalno upoređivali s braćom, sestrama i komšijama. Kada dete oseća da ga vide kao osobu za sebe, to ostavlja trajan trag i gradi zdravo samopouzdanje. Ona deca koja su imala osećaj da moraju da glume kako bi dobila odobravanje, često i godinama kasnije pokušavaju da zasluže ljubav koju je trebalo da dobiju bezuslovno.

Neizgovorene žrtve

Kako odrastaju, deca počinju da primećuju ono što ranije nisu videla: umorne oči roditelja, preskočene obroke, iznošenu odeću, tihi finansijski pritisak ili snove koji su stavljeni na čekanje kako bi dete dobilo bolju priliku.

Te žrtve često postaju jasne tek u odraslom dobu. Ono čega se deca ne sećaju nužno kao samih žrtava, već kao poruke koja stoji iza njih, jeste posvećenost roditelja koji je radio do kasno ili potrebe porodice stavljao ispred svojih.

Ta spoznaja može probuditi duboku zahvalnost, ali ponekad i osećaj krivice ili tuge. Čak i kada se o tome nikada otvoreno ne govori, to postaje deo priče koju deca nose u sebi – priče o tome odakle su došla i ko ih je voleo dovoljno da sve izdrži.

BONUS VIDEO:

Izvor: Index.hr

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar