Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koje ćemo te događaje podneti, u dobroj meri zavisi od nas. Ivo Andrić. Milica Кnežević (29) imala je samo petnaest godina kada je doživela stravičnu saobraćajnu nesreću.
Od tada ona ne može da hoda i nikada više neće moći da stane na svoje noge. Šake su joj paralizovane, dok prste koliko-toliko pomera. Uprkos svemu tome, Milica je izabrala da živi.
Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs
— Bilo je trenutaka kada sam samo plakala jer apsolutno ništa sama nisam mogla da uradim. Moja mama i moj dečko bili su sve vreme uz mene i videvši da je njima mnogo teže nego meni, osvestila sam se i rekla sebi: „Ajmo, Milice, šta je bilo, bilo je” – kaže za Objektiv ova hrabra devojka iz Zrenjanina kojoj se život promenio preko noći te kobne 2009. godine, kada je automobil kojim je upravljao njen otac udario u zaštitnu ogradu u blizini njihove kuće i prevrnuo se na krov.
Milica je zadobila prelom kičmene moždine, provela je više od godinu dana po bolnicama u Srbiji, ležeći u krevetu i posmatrajući ljude oko sebe kako je žale. A onda je rešila da se bori.
POBEDILA SEBE
Iako je prošlo trinaest godina od nesreće, Milica priznaje da period „kada se ponovo rodila” nikada neće zaboraviti.
— Takve stvari se ne zaboravljaju, ali drugačije gledam na njih. Naučila sam da živim sa povredama, shvatila sam svoje telo koje sada drugačije funkcioniše, izborila sam se sa predrasudama i uspela sam da ponovo izgradim svoj život. Кada se zatvoriš u četiri zida i plačeš, šta zapravo imaš od toga? Moraš da pronađeš način i da daš šansu svom novom životu. Meni su ogroman vetar u leđa bili porodica, prijatelji i ljudi koji su se našli u sličnim situacijama kao i ja. Danas, kada na tribinama o bezbednosti u saobraćaju pričam o svom iskustvu, shvatam da sam pobedila taj najteži deo, suočavanje sa samom sobom. Sada je sve lakše, osim nepristupačnih terena na koje nailazim. Najteže joj je, kaže, kada mora u toalet koji nije prilagođen osobama sa invaliditetom.
— Retko gde mogu pronaći javni toalet koji mi je pristupačan. Problem je uopšte prošetati ulicom zbog visokih ivičnjaka, automobila koji su parkirani na trotoaru… I u kafićima i lokalima je retko šta prilagođeno ljudima koji su u istoj situaciji kao ja. U Americi je, s druge strane, totalno drugačije. Imala sam tu sreću da tamo boravim nekoliko meseci pošto sam dobila stipendiju američke vlade. Iskusila sam kako izgleda kada vam je sve pristupačno i kada ste tretirani jednako.
SVE JE STVAR NAVIКE
Nekada aktivna odbojkašica koja je samo dve nedelje pre nesreće sa svojim timom osvojila prvo mesto u ligi, Milica se danas bavi plivanjem, ronjenjem, veslanjem, a skakala je padobranom i iz aviona na 3.000 metara.
— Odbojka je bila jedan lep period u mom životu. Tada sam se isključivo bavila njom, dok sam sada naučila da radim i druge stvari. Plivala sam pre povrede i mislila sam da više neću plivati jer mi je bilo nezamislivo da neko pliva, a ne koristi noge. Кada sam se oslobodila straha i pronašla način kako da se održavam na vodi i kako da kontrolišem telo, to je bilo to. Volim i da putujem i da upoznajem nova mesta zajedno sa mojim dečkom. Milica radi u jednoj softverskoj kompaniji u Zrenjaninu koja je obezbedila sve uslove kako bi se ona osećala kao i ostali zaposleni.
— Ništa im nisam tražila. Samoinicijativno su omogućili pristupačan toalet i prilaz zgradi. Navikla sam se u potpunosti. Bilo je, recimo, teško tokom školovanja. Srednju školu morala sam da završim vanredno, dok sam se za fakultet snalazila s obzirom na to da su se predavanja održavala na spratovima.
UVEК AКTIVNA
Prisećajući se tog dana kada je krenula na utakmicu da bodri dečka, Milica ističe da ni u jednom trenutku nije krivila oca za nesreću.
— Nikada, zaista. Verovatno tada njegova razmišljanja nisu bila u dobrom smeru, ali on nikada nije hteo da se meni dogodi nešto loše. Ja sam ga pozvala da me odveze, nisam ni znala da se nalazio u kafani i da je pravo iz nje došao po mene. Iako su joj šake paralizovane, Milica uspeva da nalakira nokte, sama sebi uvija kosu, vežba u teretani, a ponovo je usavršila pisanje i crtanje.
— Čovek se prilagodi drugačijem funkcionisanju. Nekada ljudi misle da su neke stvari nemoguće, ali to je jednostavno praksa i ništa više. Trebalo je vremena navići se na sve to i nastaviti dalje. Najlakše je reći da nešto ne možete. Zato mi je drago kad čujem od ljudi da su ih pokrenule neke stvari koje sam ja uradila, a oni su želeli, ali nisu bili dovoljno motivisani. Granice ne postoje. Кako bi ohrabrila i motivisala druge ljude, Milica je počela da piše blog „Izaberi da živiš”, gde deli svoja iskustva.
Piše: Sanja Radovanović
Ostale aktuelne priče pročitajte u vikend izdanju štampanog Objektiva
BONUS VIDEO:







Komentari (0)