Ispovest studentkinje iz Kabula čiji život postaje PAKAO: “Stavi BURKU, oženiću vas sve četiri” (FOTO)

"Kada su poslednjih dana gradovi padali jedan za drugim, samo sam razmišljala o svojim devojačkim snovima"

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto: EPA-EFE/STRINGER

Studentkinja iz Kabula koja je želela da bude anonimna uspela je da Gardijanu prenese atmosferu iz Avganistana.

– U nedelju rano ujutro krenula sam prema fakultetu na predavanje kada me je presrela grupa devojaka koje su trčale iz studentskog doma. Rekle su mi da ih je policija evakuisala jer su talibani stigli u Kabul, što znači da će pretući svaku ženu bez burke – priča.

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs

– Htele smo da odemo kućama, ali sada više kao žene nismo smele da koristimo javni prevoz, jer talibani to brane. Vozači nisu hteli da nas puste u svoje automobile jer nisu hteli da snose odgovornost za nas – ni oni ne smeju da voze žene. Još gore bilo je devojkama iz studentskog doma. Bile su prestravljene, a nisu imale kud.

Muškarci koji su se tu zadesili, kaže, smejali su im se.

– Idi stavi burku – vikali su.

– Ovo vam je poslednji dan na ulicama – kazao je drugi.

– Oženiću vas četiri u jednom danu- dodao je treći.


Devojka priča da je i njena sestra trčala kilometrima kako bi iz svoje kancelarije stigla kući.

– Ugasila sam svoj kompjuter uz pomoć kog sam služila narodu četiri godine. U suzama sam izašla iz kancelarije i rekla zbogom kolegama. Znala sam da mi je to poslednji dan na poslu – kaže devojka koja je istovremeno završila dva najbolja fakulteta u Avganistanu i koja se spremala da diplomira na američkom univerzitetu u Avganistanu. Međutim, dolazak talibana izbrisao je njene planove.

– Toliko sam dana i noći neumorno radila da bih bila ovo što sam danas, a jutros, kada sam se dokopala kuće, prva stvar koju smo sestre i ja uradile jeste da sakrijemo svoje lične karte, diplome, sertifikate. To nas je uništilo. Zašto da krijemo stvari koje treba da nam služe na ponos? U Avganistanu više ne smemo da budemo slobodne, obrazovane žene – kaže i nastavlja:

– Kao žena, osećam se kao žrtva političkog rata koji su započeli muškarci. Ja više ne smem da se glasno smejem, da slušam muziku, ne smem da odem u kafić, ne smem da nosim svoju najdražu žutu haljinu, da nanesem svoj omiljeni karmin. Više ne smem da idem na posao. Zabranjeno mi je da završim fakultet u koji sam uložila godine truda i ljubavi. Danas, dok sam jurila kući sam protrčala pored salona lepote gde sam išla na manikir. Izlog na kome su bile fotografije devojaka su talibani prekrečili – kaže.


Jedino što sam videla oko sebe bila su prestravljena lica žena i ružna lica ženomrzaca, koji ne vole da se žene školuju, rade i budu slobodne. Najviše su me pogodili oni koji su izgledali srećno zbog situacije i ismevali nas. Umesto da stanu na našu stranu, stali su na stranu talibana i tako im dali još veću moć.

Kao siroče plela sam tepihe kako bih zaradila za školovanje. Suočila sam se s brojnim finansijskim izazovima, ali imala sam puno planova za svoju budućnost. Nisam očekivala da će ovako sve završiti. Sada mi se čini da ću morati da spalim sve što sam postigla u svoje 24 godine života. Imati bilo kakvu nagradu s Američkog univerziteta je riskantno, čak i ako ih zadržimo neće nam ničemu služiti. Nema posla za nas u Avganistanu.

Kada su poslednjih dana gradovi padali jedan za drugim, samo sam razmišljala o svojim devojačkim snovima. Moje sestre i ja nismo noćima spavale, prisećale smo se priča koje nam je majka pričala, o eri talibana i o načinu na koji su tretirali žene. Nisam očekivala da ćemo ponovno biti lišene naših osnovnih prava i da ćemo se vratiti 20 godina unazad. Da ćemo nakon 20 godina borbe za prava i slobodu biti na meti zbog burki i da ćemo kriti svoj identitet.


Proteklih meseci dok su talibani zauzimali zemlju, stotine ljudi napustili su svoje domove i došli u Kabul kako bi spasili svoje ćerke i supruge. Živeli su u parkovima pod vedrim nebom. Grupa studenata s Američkog univerziteta pokušavala je da im pomogne skupljajući novčane donacije, hranu i druge potrepštine.

Nisam mogla da zaustavim suze kad sam čula priče nekih porodica. Jedna porodica je izgubila sina u ratu i nisu imali novca da plate taksi do Kabula, pa su u zamenu za prevoz dali svoju snaju. Kako vrednost jedne žene može biti jednaka ceni prevoza?

Kad sam čula da su talibani došli do Kabula, pomislila sam da ću postati rob. Mogu da se igraju s mojim životom kako god žele.

Radila sam kao učiteljica engleskog u edukacionom centru. Ne mogu da pomislim da više nikad neću stati pred svoj razred i učiti ih. Svaki put kad pomislim da će moje male učenice prestati da se obrazuju i da će morati da ostanu kod kuće, počnem da plačem – ispričala je studentkinja.

BONUS VIDEO: 



Izvor: Blicžena, Gardijan

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar