Pravoslavni vernici obeležavaju jedan od najvećih srpskih praznika – Vidovdan. Narod Vidovdan dovodi u vezu, s jedne strane sa knezom Lazarom i Kosovskim bojem, a s druge, u arhaičnijoj varijanti, sa svetim Vidom.
Zbog toga što se najvažniji događaj u srpskoj istoriji u minulih šest vekova, Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska istina i narodni običaji i verovanja.
Prema verovanju, veoma je važno šta će se toga dana videti. Ono što bi čovek tada video, u tome bi, po opštem uverenju, kasnije imao uspeha.
Veruje se da na Vidovdan treba ustati pre zore i, gledajući prema Suncu, reći: “Oj Vido, oj Vidovdane, daj mi vid dok sam živ.” Tako
U selima pod Fruškom gorom, na praznik izjutra seljaci su se umivali rosom i pri tome govorili: “Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima video, to ja rukama stvorio.”
Sličan običaj zabeležen je i kod Banatskih Hera. Tamo su majke na Vidovdan dovodile svoje kćerke do plota, a ove bi se obraćale svecu: “Vido, Vidovdane, što god očima vidim, sve da znam raditi.” U severozapadnoj Srbiji i Vojvodini iznosili su na videlo svoje tapije i obligacije, u drugim krajevima vadili novac iz kase i brojali ga. Bilo je mnogo postupaka te vrste.
Na Vidovdan se mogla videti i budućnost. Toga dana se mnogo gatalo i proricalo. Nekada su to činile najčešće devojke nadajući se da će videti budućeg izabranika.
U nekim sredinama, poput Mačve, na taj dan su velike zadušnice. Izlazi se do podneva na groblje i donosi hrana, a riba obavezno, kao vrsta žrtve svetom Vidu.
Postoji i običaj da žene uoči Vidovdana beru travu vidovčicu i stavljaju je pod jastuk da bi usnile svog izabranika.







Komentari (0)