Pred početak Mundobasketa opšte prihvaćeni favoriti za zlatnu medalju bile su reprezentacije Sjedinjenih Država, Kanade, Francuske, Španije, ali i Nemačke. Iako niko nije mogao da predvidi da će stići baš do finala, a kamoli osvojiti zlato, bilo je jasno da Nemci rade na veoma visokom nivou i da predstavljaju jednu od najkompletnijih i najozbiljnijih ekipa na svetu.
To je postalo evidentno još tokom prošlogodišnjeg Evrobasketa kada je ekipa Gordona Herberta zauzela treće mesto i tako stavila vrednu bronzanu medalju oko vrata na podijumu u Berlinu. Tokom tog takmičenja, Nemci su delovali izuzetno moćno, čak i poprilično dominantno u određenim trenucima. Tako su u polufinalu EP izgubili izuzetno tesan meč od selekcije Španije (kasnije prvaka Evrope), iako su tokom većeg dela utakmice bili značajno bolja ekipa.
U pomenutom duelu izgledalo je da će domaćini u „Mercedes-Benz Areni“ sigurno obezbediti mesto u finalu sa velikom šansom i da osvoje šampionat. Međutim, u tim trenucima čuvena izmena odbrana selektora Španije Serga Skariola je izvukla iz svog repertoara, sada već čuvenu, boks 1 zonu i njome izbacila Denisa Šrudera iz igre, a Nemcima oduzela šansu da se pred svojim navijačima protiv Francuske bori za zlato. Francuske koju su u grupnoj fazi ubedljivo savladali sa čak 13 poena razlike.
Pre svega treba naglasiti kako je selekcija Nemačke izuzetno duboka i kvalitetom izbalansirana sa prisustvom dva vanserijska talenta (Šruder i Franc Vagner) koji – po FIBA pravilima – verovatno predstavljaju najbolje igrače na svojim pozicijama u svetu. Istovremeno, u sastavu se nalaze i druga kadrovska rešenja koja skoro pa i idealno dopunjuju i komplimentiraju dvojicu pomenutih vrhunskih NBA igrača. Na primer, u utakmici protiv reprezentacije SAD bilo je vidljivo da se teren prosto otvorio za ’sporedne’ igrače kao posledica američke odbrane koja se primarno, ali i isključivo, fokusirala na Šrudera i Vagnera.
Kao rezultat izvanrednog čitanja protivnikove strategija Andres Obst je završio meč sa 24 poena, Danijel Tajs sa 21, dok je kapiten i plejmejker reprezentacije Šruder podelio čak devet asistencija.
Takav razvoj situacije predstavlja jasnu potvrdu da je selekcija Nemačke izuzetno potentna, čvrsta i kvalitetna ekipa. Ipak, čini se kao da postoji još jedan možda i odlučujući faktor njihovog uspeha tokom protekla dva turnira, ali je i garant svetle budućnosti, a on se može svesti ili opisati u jednoj reči – kontinuitet.
Kada je preuzeo državni tim 2021.godine, Gordon Herbert je zahtevao od svojih potencijalnih kandidata da se obavežu na jedan ceo ciklus, te da naredna tri leta posvete nacionalnom timu – za Evropsko i Svetsko prvenstveno, kao i Olimpijske igre ukoliko uspeju da se plasiraju. Većina igrača je na to pozitivno odreagovalo – što se i oslikava po jedinstvenosti njihove ekipe, kao i hemiji koja u njoj vlada.
Bilo je i drugačijih primera, kao što je NBA igrač Maksi Kleber koji nije bio spreman za takvo odricanje. Sa te tačke gledišta, polako ali sigurno postaje jasno da je od većeg značaja u sastavu reprezentacije imati pojedince koji su povezani u zajedničkoj predanosti, dobro se poznaju i igraju zajedno duži niz godina, nego na talentovane igrače koji svojim prisustvom čašćavaju svoje saigrače i navijače. Uostalom, i SAD i Kanada su došle sa ekstremno potentnim sastavima – na papiru, reklo bi se, značajno boljim i od Srbije i od Nemačke, ali manjak zajedništva u pripremanju i igranju ih je koštao viših dostignuća: Amerikance medalje, a Kanađane finala.
Gledajući unazad, i reprezentacija Srbije je izgubila nit kontinuiranosti upravo kada je jedan izuzetno uspešan ciklus – odrađen sa Sašom Đorđevićem kao selektorom – priveden kraju, bez adekvatne vizije za naredni period. Najpre smo propustili Olimpijske igre, a potom neočekivano ispali na Evropskom prvenstvu u osminifinala, da bi se potom, uz dosta muke, i kvalifikovali na Svetsko prvenstvo.
Svetislav Pešić je seo na klupu Srbije isto kada je i Gordon Herbert preuzeo Nemačku. Iako je Pešić u startu pravio vidljive greške kako na samom terenu tako i u komunikaciji sa igračima i javnošću, činjenica je da je njegovim ostankom održan određeni kontinuitet rada u protekle tri godine što je, na kraju, urodilo plodom. Srbija je trenutno vicešampion sveta, što se zasigurno ne bi desilo da je košarkaško rukovodstvo iznova krenulo u promenu stručnog štaba i pravca reprezentacije u sred takmičarskog ciklusa, tik pred veliko takmičenje koje istovremeno predstavlja i kvalifikacije za još veće – OI u Parizu 2024..
Važnost jedinstvenosti i kontinuiteta kao faktora uspešnog delovanja reprezentacija se može primetiti i u radu drugih nacionalnih timova. Letonija, Litvanija, Crne Gora i Italija sigurno poseduju talentovane pojedince u svojim redovim, međutim daleko je od toga da ti sastavi odskaču individualnim kvalitetom. Ipak, iz turnira u turnir oni uspevaju da nadmaše očekivanja javnosti i pobeđuju selekcije koje su na papiru (možda i značajno) bolje od njih, upravo zato što rade zajedno na duže staze i dišu kao jedan mehanizam.
To je nešto što je Amerika zasigurno naučila o FIBA košarci, ali u sistemu rada i života NBA lige ne uspeva da postigne kao reprezentacija. Dok širom sveta košarkaške zajednice mogu da obezbede svojim reprezentacijama kontinuitet rada i jedinstvenost timova ni jedno veliko takmičenje neće imati unapred zagarantovane pobednike.
Komentari (0)