“Bila sam pravi đavo”: Zorica Marković otkrila svoje NESTAŠLUKE, a evo čime je htela da se BAVI

Za Objektiv se prisetila detinjstva

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju

Pevačica Zorica Marković oduvek je zasmejavala mnoge svojim izjavama, a sada se za naš list prisetila svog detinjstva, od kog bi se mogao napraviti scenario za filmsko platno.

Legendarna Zoka za naš list otkriva da je kao mala želela da postane arhitekta, kako se osećala kada se prvi put poljubila, kakvog muškarca je sanjala, a prisetila se i nestašluka koji se i dan-danas prepričavaju u njenom Kosjeriću.

Kao dete, šta ste želeli da budete kada porastete?

– Pevačica, ono što je sam, ali želela sam da budem i arhitekta. To mi je neostvareni san, i dan-danas me privlače neobični projekti i oduvek sam se divila ljudima koji projektuju velelepne građevine.

Imate li brata ili sestru?

-Bilo nas je petoro, tri brata i nas dve sestre. Nažalost, sestra mi je preminula. Živeli smo u zajednici nas jedanaestoro. Puna kuća, ali muškarci su se poštovali u najpozitivnijem smislu- znalo se ko kosi, a ko vodu nosi.

U koju osnovnu školu ste išli?

– „Mito Igumanović” u Kosjeriću.

S kim ste sedeli i u kojoj klupi? 

– Sa nekim Vukomanom, koji je bio konjina od dva metra (smeh). Stalno smo se svađali, a sedeli smo u poslednjoj klupi i pravi li haos i nastavnicima i drugarima iz razreda. Moj otac je jednom otišao u školu i razredna mu je rekča: „Gospodine Markoviću, vaša Zorica mi je sela na stomak sa jednom nogom”, a on joj je odgovorio: „Gospođo, meni sedi sa obe.” Eto, toliko sam bila nemirna. Nemirna, ali i vredna.

Da li ste imali nadimak u detinjstvu?

– Zvali su me Zorka i Zoka, kao što me i dan-danas zovu. Ali zvali su me i Ruška, Ruža. Tata me je mnogo voleo, pa me je tako nazvao. Tako me je zvala i prva simpatija. Donosio mi je ružu i govorio mi: „Za Ružu ruža.”

Kako se zvala vaša prva simpatija?

– Ivan. To se desilo u šestom ili sedmom razredu. Bio je visok, crn, imao čudne svetlo braonkaste oči, lepa usta i bele zube. Volela sam dugu kosu. Nije mi bilo bitno da li je mršav ili debeo, bio je srednje žalostan u tom smislu, ali bio je šarmantan i lepo vaspitan. Ukazivao mi je poštovanje i ostao mi je u lepoj uspomeni.

Kad ste se prvi put poljubili?

– U sedmom ili osmom raz redu. Sećam se da sam se poljubila, ali ne sećam se poljupca. Za mene je to bio šok, prekid filma. Pitala sam se šta se desilo. Brisala sam se do kuće maramicama, rukama, misleći da će moji primeti ti i da će me prebiti kao mačku.

Jeste li išli na vanškolske aktivnosti?

– Igrala sam rukomet i išla na folklor.

Kog glumca i glumicu ste voleli?

– Imali smo crno beli televizor, ne verujem da to postoji više, i samo jedan program, tako da tada nije bilo prikazivano puno filmova, ali volela sam domaće glumce: Pavla Vujisića, Miodraga Petrovića Čkalju, Milenu Dravić, Ružicu Sokić i Gagu Nikolića.

Koji vam je bio omiljeni crtać?

– „Pink Panter”. Nisam vo lela one pekmeze Mikija Mausa i Mini.

A pevač i pevačica?

– Lepa Lukić i Tozovac – uvek i zauvek. Otkako postoji na muzičkoj sceni, maštala sam da budem kao Lepa.

Volite li životinje i koja vam je omiljena?

– Tata je bio rabadžija i oduvek smo imali konje. Trenutno imam dva psa, mastifa i maltezera, ali konji su i dan danas moja ljubav.

Koji nestašluk iz detinjstva pamtite?

– Korpu za smeće sam stalno stavljala na malo odškrinuta vrata, zaglavim je iznad vrata i štoka i, čim neki nastavnik otvori, ona ga klepi po glavi. Nastavniku fizike je pala na glavu i natakla mu se kao šešir. Svi smo se smejali, ali niko me nikad nije odao.

Koji vam je bio omiljeni predmet?

– Muzičko i fizičko.

A najomraženiji?

– Klasika, najmanje sam volela matematiku. Tek sad znam da je sve u životu matematika

Ko vam je bio omiljeni profesor?

– Učiteljica Smilja je bila neprikosnovena. Ostala mi je u sećanju kao nešto najlepše iz detinjstva.

Koja boja vam je omiljena?

– Plava, tirkizna, zelena, crvena i bela. Volim svetle boje, ne volim tamne.

Koja vam je bila omiljena knjiga?

– Volela sam pesmice čika Jove Zmaja i „Peru Kvržicu”, a danas je to Alberto Moravija.

Poruka za vlasnika leksikona?

– Mnogo ste me obradovali ovom rubrikom. Svaka čast na ideji. Uspešni ste, i želim vam da budete još uspešniji, a poruka za vas je- budite to što treba tada kada treba.

OVAJ I MNOGE DRUGE TEKSTOVE ČITAJTE U DANAŠNJEM OBJEKTIVU.

Piše: Dragana Stanković

BONUS VIDEO:

Izvor:

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar