Objektiv intervju: Zbog kopački hteo da ostavi fudbal, pa postao kapiten Makedonije

Neki bi to nazvali sudbina

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto: Privatna arhiva

Nije svaka fudbalska priča lepa i nacrtana duginim bojama. Nekada mnogo stvari treba da se poklopi kako bi se došlo do uspeha.

Aleksa Amanović je dete novobeogradskih “blokova”. Kao mali je poput njegovih drugara i vršnjaka “bačen” na terene kraj reke Save, gde je tih godina bila jedna od najboljih fudbalskih škola – Bežanija.

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs

Ogroman broj igrača je tamo počelo svoje karijere, isto toliko je odustalo i nestalo sa fudbalske mape, međutim, put našeg sagovornika je bio sve samo ne običan.

Od Bežanije, preko Partizana i Teleoptika do odluke da se batali fudbal nije prošlo dugo vremena, ali nekada se dogodi nešto što ne možemo da kontrolišemo i promeni ti život. Neki bi to nazvali sudbina.

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs

Ovo je priča o jednoj zanimljivoj karijeri punoj uspona i padova Alekse Amanovića, fudbalera kazahstanskog prvaka Tobola.

– Sa šest godina sam počeo da treniram u FK Bežaniji, majka me je odvela tamo na prvi trening i hteo sam da odustanem odmah od fudbala, ali sam ipak nastavio. Tamo sam proveo celo detinjstvo, imam mnogo lepih uspomena. Prve fudbalske korake me je naučio trener Vladan Isailović, koji su mi kasnije mnogo značili i imao sam temelj, posle čega sam mogao da nastavim dalje. To je poseban klub za mene, koji će uvek imati mesto u mom srcu i imam želju da se na kraju karijere vratim u njega i tu okačim kopačke o klin. Posle toga je usledio prelazak u Partizanovu omladinsku školu sa 13 godina.

Naučio je da reč poraz u klubu kao što je Partizan ne postoji i upoznao je različite ljude od sebe, što mu je pomoglo da se lakše snalazi u životu.

– To je bila velika škola za mene, jer su crno-beli naš najveći klub uz Crvenu zvezdu. Period koji sam proveo u Partizanu me je napravio čovekom. Naučio sam šta znači reč preživljavanje, jer tamo je bukvalno svaki trening ili utakmica upravo to. Naučeni smo da reč poraz ne postoji, jer predstavljaš pre svega klub, grb, pa tek onda sebe i to se uvek stavljalo iznad nas. Mogu slobodno da kažem, zahvaljujući tom iskustvu sam sada ovde. Nesporno da li sam igrao ili nisam, tamo sam upoznao dosta ljudi, koji su bili različiti od mene, a to mi je pomoglo da kasnije skapiram kako sve funkcioniše. Po završetku omladinske škole, nas par je samo dobilo poziv da ide u prvi tim Teleoptika, dok su se ostalima zahvalili. To je za mene bio šok, pošto nisam imao neku zapaženu minutažu u Partizanu, onda sam kroz taj poziv shvatio da me ipak cene i poštuju.

Teleoptik mu nije prijao. Kada nije uspeo da prođe probu u drugom klubu, hteo je da prekine da se bavi fudbalom. Ipak, sudbina je umešala svoje prste.

– Kada sam otišao u Teleoptik, to je bio mnogo ozbiljniji nivo, igrali su Prvu ligu Srbije, a ja sam u tom trenutku bio mlad igrač i nisam se najbolje snašao, nisam uspeo da se izborim za svoje mesto i odlučio sam da uzmem papire i pokušam da nađem novi klub. Dobio sam poziv da odem na probu u ČSK Čelarevo, na koju sam otišao, ali nisam uspeo da je prođem. Tamo sam zaboravio jedine kopačke koje sam imao i ja sam to skapirao kao neki znak da bi trebalo da ostavim fudbal. Odlučio sam da nađem neki posao i nisam se dva meseca bavio fudbalom. Jednom prilikom su moji roditelji otišli u prodavnicu i igrom slučaja su naleteli na tadašnjeg trenera IMT-a Dušana Đorđevića(prim.aut. sadašnji trener Radnika iz Surdulice). On je popričao sa mojim ocem i njihovim dogovorom vratio sam se fudbalu i otišao sam upravo u IMT. Zahvaljujem mu se na pruženoj šansi, jer bez nje verovatno ne bi bilo svega ovoga, što sam do sad uradio. Odigrao sam šest meseci u IMT-u, dobro sam igrao i usledio je poziv Javora, da igram Superligu.

Zahvalan je na šansi koja mu je pružena i zadovoljan je periodom koji je proveo u Javoru.

– To je bio veliki šok za mene, jer sam pre samo šest meseci ostavio fudbal, a sada sam dobio šansu da igram Superligu. Dugujem i zahvalnost predsedniku Javora Dragomiru Lazoviću, koji je imao veru u mene i video je da mogu da postanem dobar igrač. Trebalo mi je prvih šest meseci da se adaptiram, pošto sam došao iz Srpske lige, a odmah se videla kolika je razlika u kvalitetu igrača. Oni su me sačekali i kada se otvorila prilika, zbog odlaske Nemanje Miletića u Partizan, ja sam je iskoristio i od tad sam konstantno igrao. Bila je to dosta iskusna ekipa, u tom trenutku su igrali Milovan Milović, Igor Stojaković, Ivan Cvetković… Od njih sam dosta toga naučio. To je bio jako dobar period za mene i zahvalan sam zbog prilike koja mi se ukazala. Veliku pomoć sam imao i od Marka Docića, koji je tada bio mlad igrač, kao i ja. U Javoru sam provero četiri i po godine, bilo je dosta uspona i padova, pošto ispali iz Superlige, ali smo se odmah u narednoj sezoni uspeli da izborimo povratak nazad. Celokupan utisak je da sam stvarno zadovoljan, stalno sam igrao, što je meni kao mladom igraču bilo najbitnije, zahvaljujući tome sam dobio priliku da odem u inostranstvo i napravim korak dalje. Na kraju je klub uspeo i da zaradi, tako da su obe strane bile zadovoljene.

Foto: Privatna arhiva

Preneo je svoje iskustvo igranja u Prvoj ligi Srbije, a i prisetio se kako je igrati protiv Crvene zvezde i Partizana.

– Ispali smo iz Superlige, ali je 90 odsto igrača ostalo, većina njih je bila iskusna, koja je znala kako da se nosi sa pritiskom i mi smo to odlično izneli, pošto smo odmah uspeli da se vratimo, što nam je i bio cilj. Stvarno postoji razlika između Superlige i Prve lige, ne mogu da kažem da ne postoji i zato naši najbolji igrači igraju u Superligi.

– Dosta dobrih igrača je bilo u Zvezdi i Partizanu tada i jako je teško igrati protiv njih. Oni od početka idu uvek ka najvišim ciljevima, dok je nama u Javoru uvek bila želja da budemo zlatna sredina i da izborimo opstanak. Kada izađeš na teren protiv njih, to je neverovatan pritisak koji vrše na protivničke igrače i nama je bilo jako teško da se izborimo sa tim. Za mene je to bilo ogromno iskustvo, iako mi je bila želja da ja budem u toj ekipi koja će napadati, tada moraš da prihvatiš tu situaciju i pokušaš da uradiš najbolje za svoj tim.

Usledio je odlazak u daleki Kazahstan, a njegov novi klub je bio Tobol, gde se brzo adaptirao i u prvoj sezoni je sa svojim saigračima izborio kvalifikacije za Ligu konferencija.

– U početku je bilo jako teško, nisam znao jezik i u tom trenutku nijedan Balkanac nije bio u klubu. Oni ne pričaju puno engleski, ali smo nekako uspevali da se sporazumemo. Ogromna je razlika u vremenskim uslovima, ali ja sam znao zašto sam otišao tamo i hteo sam da se pokažem u najboljem svetlu. Može se reći da sam se brzo adaptirao, naučio sam ruski jezik, a brzom prilagođavanju su mi pomogli i strani igrači. Sa trenerom sam imao odličnu komunikaciju i njemu se zahvaljujem što me je pronašao i odveo iz Javora, koji se borio za opstanak u našem prvenstvu, a doveo me je u klub koji ima najviše ambicije i u kom je glavni cilj šampionska titula. U prvoj sezoni smo odigrali tri, četiri kola i onda je usledio prekid zbog koronavirusa. Posle pauze smo svi igrali u jednom gradu i na kraju smo završili drugi na tabeli, što je bio veliki uspeh i konačno smo vratili klub u sam vrh tabele i u narednoj sezoni su automatski ambicije bile još veće. Moj rezime prve sezone je da nije moglo bolje da bude po mene, pošto sam odmah ušao u tim i igrao sam svaku utakmicu, što mi je mnogo značilo i sve je to nagoveštavalo da će naredna sezona biti još bolja za mene.

Pao je Hajduk iz Splita, ali ostaje žal zbog pretrpljenog poraza od Žiline, jer je ubeđen da su mogli mnogo više, ali u tom trenutku im je glavni fokus bio domaće prvenstvo.

– Usledile su kvalifikacije za Ligu konferencija, preskočili smo prvo kolo, a u drugom smo izvukli Hajduk iz Splita. Nismo puno verovali u uspeh, jer je u tom momentu već trajalo domaće prvenstvo, a nama je cilj bio šampionska titula, pošto je Tobol poslednju titulu osvojio 2010. godine, a mi smo u tom trenutku bili prvi na tabeli. Mi smo u Splitu izgubili 2:0, međutim videli smo da možemo da igramo sa njima. Kada smo mi bili domaćini, dočekao ih je pun stadion, a kada smo dali gol za 1:0 bukvalno se zapalio stadion. Unela se nervoza među igračima Hajduka, pa smo mi uspeli da postignemo još dva gola, koja su nas vodila u narednu rundu. Primili smo gol u poslednjem minutu i utakmica je otišla u produžetke. Dok nisu počeli produžeci, malo se unela nesigurnost među nama, jer smo bili ubeđeni da prolazimo, a onda se desio taj nesrećni primljeni gol. Ipak, kada su počeli produžeci mi smo bili dominantniji u odnosu na njih i krenuli smo na sve ili ništa. Nismo hteli da idemo na penale i na kraju smo dali gol i prošli dalje. Bio je to veliki uspeh za klub, a i veliko iskustvo za mene pošto su mi to bile prve utakmice u evropskim takmičenjima. Posle toga smo igrali sa Žilinom, gde mogu slobodno da kažem da smo se obrukali. Doživeli smo nesrećan poraz u Kazahstanu, a potom su nas pobedili rezultatom 5:0 u Slovačkoj, što nije bilo dopustivo za tim koji je u tom trenutku bio prvi na tabeli u šampionatu. Mogli smo više, ali nismo imali ni toliko sreće i tu se naš evropski put završio.

Kao šlag na tortu došla je šampionska titula, koja se dugo čekala, pa je u kratkim crtama pokušao je da nam približi kakvi su navijači fanatici za svojim klubom i koliko im je značila osvojena titula.

– Prvenstvo počinje sredinom marta, a mi smo se okupili u januaru. Dosta igrača je ostalo bez ugovora, ostala su samo trojica sa ugovorima i trenirali smo u početku sa omladincima. Kada se saznalo koliki nam je budžet za narednu sezonu, onda je predsednik krenuo u potragu za igračima, a fokus je bio na domaćim fudbalerima. Doveo je najbolje domaće igrače i posle toga su krenuli da dolaze ozbiljniji inostrani igrači, a jedni od njih su bili Dušan Jovančić, Zoran Tošić i Nemanja Nikolić. Nismo najbolje počeli sezonu, pošto se nismo odmah svi skupili, a kada smo se svi ukomponovali krenuli smo da pobeđujemo u kontinuitetu i priključili smo se samom vrhu tabele. Kada smo preuzeli prvu poziciju, počelo je sve ozbiljnije da se razmišlja o osvajanju šampionske titule. Imali smo sjajnu hemiju u ekipi i fokus je na kraju bio da se osvoji titula, a na nama je bilo da damo sve od sebe. Na kraju smo uspeli da se okitimo šampionskom titulom, zahvaljujući porazu Astane protiv Kairata, a pobedonosni pogodak na tom meču je dao Nebojša Kosović. U poslednjoj utakmici se osetila tenzija, jer se dugo čekala titula, ali kada smo izašli na teren i krenuli da igramo našu igru, mnogo ja lakše bilo i rutinski smo pobedili protivnika. Osetilo se veliko olakšanje i pao nam je veliki teret sa leđa. Kada smo sleteli to veče, navijači su nas dočekali na aerodromu i bila je ludnica. Tamo je drugačija situacija što se tiče navijača nego u Srbiji, pošto svaki grad navija za svoj klub. Uvek smo imali odličnu atmosferu kada igramo na domaćem terenu i bilo mi je drago što smo i njih obradovali, jer su nas svuda pratili. To je za mene bio neopisiv osećaj. Ljudi su bukvalno plakali od sreće zbog uspeha kluba.

Foto: Privatna arhiva

Približio je našim čitaocima kakve su veličine Kairat i Astana u tamošnjem fudbalu i usput je napravio paralelu izmežu srpskog i kazahstanskog fudbala.

– Kairat i Astana su ozbiljni klubovi, imaju odlične uslove i igrače. Kairat ima tri, četiri baze za mlade igrače, imaju 10 do 15 terena. Takođe to važi i za Astanu, koja ima svoju arenu, koja može da se otvara i zatvara u zavisnosti od vremenskih uslova. Velika su ulaganja, ali se to na kraju njima isplati kroz rezultate u Evropi. U Kazahstanu može svaka utakmica da se gleda na televizoru, nije bitno koji klub igra. Generalno u Kazahtstanu ima dosta terena sa veštačkom podlogom i zbog toga se dosta igrača povređuje, jer je zbog korone gust raspored utakmica i ne mogu da izdrže toliki napor i promene. Dosta klubova je zadesio taj problem i zbog toga se tek na kraju sezone vidi pun potencijal svake ekipe, kada svi budu na okupu. Srpski fudbal je bolji od kazahstanskog, ali kod nas imaš individualce koji su sposobni da rešavaju utakmice, dok u Kazahstanu više se igra timski, ali i ovde mogu da dođu do izražaja dobri individualci.

Istekao mu je ugovor sa Tobolom i ne želi da žuri sa odlukom, pošto za početak hoće da napuni baterije za nove izazove, a onda će odlučiti da li će ostati na istoj ili će menjati destinaciju.

– Trenutno sam slobodan igrač, pošto mi je istekao ugovor sa Tobolom, ali sada sam na odmoru, dobio sam ponude od drugih klubova i želim na miru da vidim šta je najbolje za mene, jer ne bih želeo da žurim sa odlukom, hoću da vidim za šta sam spreman, pa ću onda odlučiti šta je najbolje za mene.

Zanimljivo, Amanović je igrao je mlađe selekcije Makedonije, gde nije bio u početku lepo prihvaćen. Uspeo je da se sa mladom reprezentacijom plasira na Evropsko prvenstvo, a posle toga je doneo odluku da ubuduće želi da igra za reprezentaciju Srbije ukoliko se, naravno, pojavi mogućnost.

– Moja baba ima makedonsko državljanstvo i preko nje sam imao mogućnost da igram za njihovu reprezentaciju. Igrao sam pet godina za Makedoniju u omladinskim selekcijama i jedno vreme sam bio kapiten. Prvi poziv sam dobio za U17 selekciju na prijateljskoj utakmici, a od U19 selekcije sam bio redovan član sve do seniorske selekcije. Bio je to dosta težak period za mene, pošto sam odrastao u Srbiji, nisam pričao njihov jezik i mnogo je teško išla moja adaptacija. Nisam bio najbolje prihvaćen od strane igrača, pošto oni nas ne gledaju istim očima, kao mi njih. Sa mladom selekcijom sam se plasirao na Evropsko prvenstvo, gde smo bili u grupi sa Srbijom, Španijom i Portugalom. Sjajni igrači su igrali za te selekcije i bez obzira što nisam igrao, bila mi je velika čast da se nađem tu i to je isto bila jedna velika škola za mene. Imali smo dobru ekipu i dosta igrača se istaklo na tom prvenstvu, bez obzira na rezultat. Jedan od njih je bio i Eljif Elmas (prim.aut. fudbaler Napolija), koji je bio najmlađi naš igrač na tom šampionatu, ali je već tad pokazivao svoj veliki talenat i apsolutno je zaslužio da se nađe tu gde jeste trenutno. Mogu slobodno da kažem da je njemu reprezentacija dosta pomogla, pošto je posle kvalifikacija za to Evropsko prvenstvo, on potpisao za Fenerbahče. Posle toga sam odlučio da više ne oblačim dres makedonske reprezentacije, jer se jednostavno nisam osećao prijatno u svojoj koži. Niko mi tamo nije smetao, ali sam želeo da se ja lepo osećam, što nije bio slučaj i morao sam da presečem tom odlukom i odlučio sam da igram za reprezentaciju Srbije.

Foto: Privatna arhiva

Kako se intervju bližio kraju, dotakao se svojih prijatelja iz mlađih dana. Na pomen njihovih imena, bio je ubeđen da će dobre karijere napraviti njegovi saigrači iz omladinske selekcije Partizana i naglašava da su to potpuno zaslužili.

– Zajedno sa mnom u generaciji su bili Danilo Pantić, Saša Lukić, Andrija Živković i Nemanja Radonjić. Odmah su pokazivali veliki kvalitet, koji mi nismo imali, a tu se posebno isticao Radonjić. On je pokazivao ogroman nivo, koji ja nikada do sada nisam video i sećam se i dan danas tih momenata. Drago mi je što su napravili velike karijere, jer su to i zaslužili i greota bi bilo da takvi igrači nisu nešto postigli.

Za kraj, sastavio je najboljih 11 igrača sa kojima je igrao tokom svoje dosadašnje karijere.

– Na golu bi bio Aleksandar Mokin, a na bekovskim pozicijama bi bili Dino Dolmagić i Miroslav Bogosavac. Štoperski tandem bi činili Darko Velkovski i ja. Na zadnjem veznom bih stavio Jabu Kankavu, a ispred njega kao centralne vezne bi igrali Serikzhan Muzhikov i Enis Bardhi. Desno krilo bi bio Nemanja Radonjić, levo Andrija Živković, a na poziciji špica bi igrao Nemanja Nikolić.

Piše: Luka Kalajdžić

OBJEKTIV INTERVJU: Legenda Zemuna ima neverovatnu priču – od srpske lige, do “Halo, ovde Darko Pančev”



Izvor: Objektiv.rs

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar