Ekskluzivno iz Tokija: Kad sin iz Amerike zove srpsku majku u Japan da joj kaže da je gleda u TV prenosu

Samo na Objektivu priče direktno sa Olimpijskih igara u Tokiju

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto: Privatna arhiva

Nova priča Ružice Karajović Ibročić iz Tokija je… nadrealna. Kada pisana reč prouzrokuje da zbog prošlosti krenu suze na oči, a da se zbog sadašnjosti naježite, onda je to pogodak u metu. Čitaoci Objektiva upravo imaju takvu sreću, da im naša sudija u veslanju na Olimpijskim igrama šalje priče koje daleko prevazilaze domet “običnih” izveštaja sa sportskih takmičenja…

“Olimpijske igre su san svakog sportiste. Kada Novak Đoković pomene kako je kao mali sanjao o osvajanju turnira na Vimbldonu, sva ostala deca vide sebe odmah uz njega, ogrnuti zastavom, suznih očiju pevaju himnu. Sećam se Olimpijskih igara 1996. u Atlanti i Sanje Ivošev. Svake vesti su počinjale izveštajem sa Igara, a ona je, na opštu radost svih nas, osvojila čak dve medalje. Tih dana sam bila zapušena jer nisam prestajala da plačem. Ručamo, kreću vesti, himna i Sanja na postolju, hvatam se za salvetu dok se suze samo slivaju… Pauza od pola sata, sat i nova tura: himna i Sanja na postolju, suze, maramice, zapušenost… tri dana, možda i duže. Rado bih to da ponovim, možda na ovim Olimpijskim igrama, možda na veslačkoj stazi?

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs

Nažalost, nisam ispratila ni mečeve ni ceremoniju dodele medalja našim ovogodišnjim osvajačima. Lepote i mane boravka na OI pod ovim okolnostima – o osvojenim medaljama saznajemo iz poruka ukućana i prijatelja. Jeste, gledamo veslačka takmičenja iz nultog reda. “Pohvatamo” pokoji sport u hotelu, bez posebnog reda i kontinuiteta. Da je sreće, radovali bismo se i sa Damirom i sa Tjanom i Milicom. Po povratku ću uživati u ritničkoj gimnastici, tešim se.

Kao što je put sportiste do takmičenja ovog nivoa izuzetno trnovit i neizvestan, i sudije prolaze razne izazove da bi se našli na listi pozvanih. U mesecima i danima, u aktuelnom slučaju i godini, iščekivanja da takmičenje počne osećaj je fenomenalan, a uglavnom preovladava ponos. Kako se događaj približava, pojavljuje se i doza strepnje, bojazan da li ćemo odgovoriti svim zahtevima na dovoljno visokom nivou? Propustima nema mesta, kao i inače, ali ovoga puta je sve makar za nijansu važnije. Takmičenje počne, shvatite da je razlika isključivo u vašoj glavi, svi veslači su oni koje inače srećete na najvećim svetskim takmičenjima, sa dodatkom manje iskusnih i kompetitivnih iz zemalja gde je veslanje tek u razvoju. Ali, predstavnici svih kontinenata imaju podjednake šanse.

Smenjuju se dužnosti, one na obali – merenje čamaca i veslača, pontonima, u čamcu, na startnom tornju, u kućici za poravnanje, finiš tornju. Svako od nas ima neku omiljenu poziciju, ali se svi slažemo da su praćenje trka u čamcu i startovanje ipak sam “top”. U šest dana takmičenja trebalo bi nas 20 zarotirati na sve pozicije. Moj dan za boravak na startnom tornju bio je nedelja, celodnevni program. U prvom delu sam bila pomoćnik startera divnom kolegi iz Australije, Gregu Smitu, koga iskreno, vrlo teško razumem. Srećom da sam dovoljno dugo u svemu ovome i mogu da pretpostavim na šta se opaske odnose, inače bismo “zanimljivo” funkcionisali. Čini mi se da je Gregu ovo jedno od poslednjih takmičenja, blizu je 70-oj godini. Granica od 65 pomerena je pre nekoliko godina i zato ovoga puta u žiriju imamo i njega i kolege iz Hrvatske i Velike Britanije – penzionere koji opušteno mogu da uživaju u veslačkim putovanjima.

Prvi jutarnji izazov bio je prepoznati zastave i uniforme zemalja koje retko srećemo na takmičenjima, uz Sunce koje tako sija da od svih objekata na vodi stvara predivne sive siluete. Singapur, Katar, Nikaragva, Nigerija, Obala Slonovače, Libija, Kuvajt, Kineski Tajpej, Vanuatu, Saudijska Arabija, Uganda, Sudan… Zemlje koje nijedan kandidat za sudiju ne bi poželo na ispitu. Uz priličan napor uspeli smo da ih sve identifikujemo, prozivamo na osnovu blizine startnom bloku, da nam se ne provuče ni jedna omaška, da posade ne čekaju dugo na poziv da uđu u svoje pruge. Posebnu zanimljivost celoj startnoj proceduri, osim provere jednoobraznosti odeće, koju sve češće narušavaju kompresione čarape, činilo je preletanje aviona. Veslačka staza se nalazi u luci iznad koje je glavni koridor. Avioni je preleću na putu ka oba aerodroma, Hanedi i Nariti. Od startera se očekuje da bude dovoljno vičan i proceni da li ima vremena da startuje pre nego što avion zabruji ili je bolje da kasni sa startom. Obe odluke su vrlo izazovne. Podršku članova Sudijske komisije, koji su nam kao supervizori sve vreme iza leđa, u donešenju ovih i sličnih odluka naravno da nemamo! Ko ima problem sa samouverenošću i spremnošću da preuzme odgovornost, vrlo teško će se nositi sa dužnostima poput ove.

Foto: Privatna arhiva

Nakon petnaestak trka kolega Greg mi ustupa startnu poziciju, on odlazi u čamac, a meni se kao asistent pridružuje kolega iz Kanade, Bil Donegan. Sunce se taman toliko pomerilo da jasno prepoznajemo i uniforme i brojeve čamaca. Ja startujem posade koje svoju šansu ka polufinalima traže kroz dodatnu, repesažnu trku. Na programu su predstavnici evropskih i poznatih svetskih veslačkih nacija. Dvogled koristimo samo za fina izoštravanja, upoređivanja boje znojnica, na primer. Poput čarapa, i one su u domenu nedefinisanog u Pravilniku, tako da Kris iz Komisije samo uslika “slučajeve” kako bismo diskutovali na pravom primeru. Trka za trkom, smenjuju se budući olimpijski pobednici, finalisti velikih i malih finala, budući heroji svojih država i oni koji će se tiho vratiti domovima. Avioni se nekako usklađuju s našim programom i kašnjenja su minimalna.

Osećam da sam opuštena, još četiri trke do kraja programa. Prva kvalifikaciona grupa osmeraca. Sigurna sam da su veslačka Nemačka i Amerika budni. Javlja mi se sin iz Filadelfije. On i drugari su me videli, čekaju start bivšeg kolege iz čamca koji je posle prvog osmerca na njihovom univerzitetu uspeo da obezbedi mesto i u reprezentativnom, američkom. To je ogroman uspeh! Stojim iznad tih mladih ljudi i imam utisak da rukom mogu da uhvatim napetost, strepnju, želju, spremnost da se “pogine”… Veliki je ulog, samo se pobednik klalifikuje direktno u A, veliko, finale. Ostali idu u repesaž. Startovala sam tačno u sekund po programu. To je još jedna ekskluziva o kojoj starter mora da vodi računa. Da proceni koliko sekundi mu je potrebno za izgovaranje timova i da toliko pre predviđenog vremena startuje. Da sve baš ne bude mirno i opušteno, postarali su se spikeri sa predstavljanjem posada. Glasni muzički uvod, a onda još glasnije najavljivanje poput onog u ringovima. Dekoncentrišuće do nemerljivosti. Srećom, komentator utihne čim starter krene sa prozivkom. U početku sam ih često prekidala jer su kretali kasno. Ubrzo su se izveštili da to rade ipak ranije, komotno, 2 minuta pre starta.

Ovo je prva regata na kojoj koristimo sistem za startovanje koje proizvodi firma iz Mađarske. Imali smo informisanje u prvim danima, manja ekipa ga je isprobala nekoliko dana pre početka Igara. Sistem deluje odlično i obećava da će sve biti OK. Što se mene kao startera tiče, sve je besprekorno. Još samo tri trke do kraja programa. Druga grupa kvalifikacija muških i dve grupe ženskih osmeraca. Muški osmerci su poravnati, sudija na startu (u Srbiji često u isto vreme i poravnač) belim svetlom signalizira da je sve u redu, da mogu da startujem. Aviona nema na vidiku, uniforme ujednačene. Prozivam posade, izgovaram “attention” i istovremeno pritiskam crveno dugme. Od starta me dele 2-3 sekunde. Ali ne, sudija na startu gasi belo svetlo, glasno me preko radio veze obaveštava da Britanci više nisu poravnati. Prekidam startnu proceduri i obaveštam posade da nećemo startovati. Sve je pod kontrolom, ne protiče puno vremena pre ponavljanja procedure. Još jedanput: podizanje startnog sistema, belo svetlo, prozivka, komanda “attention” pokazana crvenim svetlom i konačno pritiskanje zelenog svetla kao komande da posade mogu da krenu. Kada startujemo zastavom, umesto zelenog svetla izgovaramo: “Go!”. Zvuk koji se čuje usled pritiskanja zelenog svetla izostaje. Nema zvuka, nema pokretanja trke. Pritiskam ga još jedanput, ništa. Okrećem se ka kolegama iz Komisije. Nemo i sa te strane. Razmišljam “milion na sat”. Sistem je otkazao, posade “pucaju” od našpanovasti. Pomoći nema ni njima ni meni. I oni i ja zavisimo od moje odluke. Konačno, nakon duže od očekivane pauze nakon prozivke, izgovaram: “GO!”

Druga grupa osmeraca je startovala, a moja agonija kreće da raste. Pogledi svih oko mene i dalje zaleđeni, sada još bleđi. Izneverila sam očekivanja, nisam prekinula startnu proceduru. Po principu, kada ne znate šta da uradite u kružnom toku – stanite! Posledice nevažne, jedino važno da je primenjena sigurica. Bojazan da će čamci biti oštećeni jer su startovali preko startnog sistema, da im nije izmereno vreme i da će neko uložiti protest. Scenariji koji moje stanje dovode do delirijuma. Bol u stomaku je toliko jak da ne znam kako da se ispravim. Trgne me činjenica da još dve trke moram da startujem. Mirnog, razgovetnog glasa bez pokazivanja emocija. Osećam se bukvalno kao na pustom ostrvu. Završavam startovanje, pakujem stvari dok mi kroz glavu prolazi pitanje: “Šta ti je ovo trebalo u životu?”.

Epilog

Startni sistem je zakazao usled situacije koju konstruktori nisu predvideli. Moja reakcija je bila neočekivana, ali dobra. Budući da sam zapamtila sa predavanja da se sistem usled jačeg kontakta loptice čamca sa “cipelom” spušta u vodu i ne oštećuje čamac, moja odluka je doneta u interesu sportista. Svesno sam rizikovala da vreme ne bude izmereno, ali je ipak bilo. Nije bilo protesta. Mirno jutro se od najdivnijeg deformisalo u najveću noćnu moru, za manje od desetak sekundi. Novi dan je čekao sa novim dužnostima. Jeste li spremni za ovo?”

Piše: Ružica Karajović Ibročić

Bonus video:

Otkriveno šta Đoković jede u Tokiju: Hrvat slučajno obelodanio sve, evo šta je na Novakovom meniju (FOTO)

Izvor: Objektiv.rs

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar