Zašto bi četvoro, od desetoro ljudi, spasilo svog psa, pre nego nepoznatog čoveka

Istraživanje o hipotetičkoj nesreći, pokazalo je da ljubav prema ljubimcu menja i najteža moralna pitanja, ali samo kada je u pitanju njihov ljubimac

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto: Magnific/freečic_diller

Zamislite autobus koji se otrgao kontroli i juri ka dvojici koje ne možete da spasete obojicu, ka psu i ka čoveku. Ovo pitanje nije samo etička vežba, već osnova istraživanja koje je objavljeno u časopisu Anthrozoös, a sproveli su ga istraživači s Univerziteta Džordžija Ridžents i koledža Cape Fear.

Ogled je bio jednostavan. Oko 500 ispitanika zamišljalo je istu nesreću, ali se menjalo ko je u opasnosti. Čovek je u šest verzija bio strani turista, nepoznat sugrađanin, daleki rođak, najbolji prijatelj, baka ili deda, i brat ili sestra. Ljubimac je bio ili ispitanikov pas, ili tuđi.

Rezultati koji su iznenadili i istraživače

Kada je trebalo birati između sopstvenog psa i stranog turiste, oko 40 odsto ispitanika odabralo je psa. Među ženama taj udeo bio je 46 odsto. Kod nepoznatog sugrađanina bilo je oko 37 odsto za psa, dok je za tuđeg psa glasalo tek oko 12 odsto, bez obzira na to da li bi umesto njega stradao turista ili sugrađanin.

Dakle, nije bilo reči o ljubavi prema psima uopšte. Odlučivala je veza s tačno određenom životinjom,onaj ko bi spasio svog psa u većini slučajeva ne bi spasio tuđeg.

Što je čovek bliži, to je izbor jasniji

Druga polovina rezultata pokazuje suprotan trend. Što je ugrožena osoba bila bliža ispitaniku, to je češće birana. Kada je u opasnosti bio brat, sestra, baka, deda ili blizak prijatelj, gotovo svi su birali čoveka. Prema jednoj verziji nalaza, samo oko dva odsto vlasnika pasa žrtvovalo bi neposrednog krvnog srodnika zbog sopstvenog psa.

Žene su gotovo u svim poređenjima češće birale ljubimca nad čovekom, koji im nije blizak, ali je ta razlika skoro nestajala kada je bilo reč o članu porodice.

Pas kao “psihološka rodbina”

Istraživači su nalaze protumačili kroz pojam porodice. Rezultati, prema njihovom zaključku, sugerišu da se kućni ljubimci često doživljavaju kao psihološka rodbina, biće koje se ne vezuje za krv, ali zauzima mesto u unutrašnjem krugu najbližih. Moralna odluka, u tom okviru, nije hladna računica o vrednosti života, već se oslanja na emotivnu pripadnost.

Tome u prilog ide i razlika u obrazloženju. Oni koji bi spasili čoveka češće su svoj izbor opravdavali logikom, dok su oni koji bi spasili životinju najčešće govorili o osećanjima, jednostavno o tome da vole svog ljubimca.

Širi podaci govore u istom smeru. Prema anketi YouGov-a u SAD, dve trećine Amerikanaca ima bar jednog ljubimca, a među vlasnicima najčešće je pas, i većina kaže da je upravo za njega najviše vezana. Kada su ispitanici pitani o neodređenom psu, a ne o svom, samo oko petine vlasnika izabralo bi ga umesto osobe, a među onima koji nemaju ljubimca taj udeo bio je oko jedan od deset.

Šta ovo (ne) znači

Treba biti oprezan sa zaključcima. Istraživanje meri ono što ljudi kažu da bi uradili u zamišljenoj situaciji, a ne ono što bi zaista uradili. Stručnjak za odnose ljudi i životinja Hal Hercog upozorio je da to nije dokaz da bi 40 odsto ljudi tako postupilo u stvarnoj nesreći.

Ipak, nalaz govori nešto što vlasnici pasa odavno znaju. Reč “porodica” u rečenici “on je deo porodice” za mnoge nije metafora. Kada se postavi pred najteže moralne izbore, ona ima težinu, bliskost, a ne apstraktna vrednost života, pomera ruku ka onome koga volimo.

Izvor: Objektiv.rs

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar