Najopasnije tek sledi! Kada prođe pandemija koronavirusa očekuje nas “napad” mentalnih i telesnih bolesti

Ono što je najopasnije u ovoj situaciji je ono što nas čeka jednom kad pandemija prođe. I to ne samo u Srbiji, nego na svetskom nivou

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto: Pixabay/mircealancu

Pored mentalnih problema, imaćemo posle ovoga pandemiju telesnih bolesti, upozorava psihijatar dr Mirko Dolić.

Potpukovnik dr Mirko Dolić, psihijatar Klinike za psihijatriju VMA, ima 10 godina specijalističkog iskustva i odnedavno kao doborvoljac radi u VMC Karaburma. Priča o stanju nacije u ovom teškom epidemiološkom trenutku, ali daje uvid i u posledice pandemije, koje su neminovne ako ljudi ne potraže stručnu pomoć, piše Blic.

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs

Šta je bilo od presudnog značaja da se sada uključite i to dobrovoljno u kovid bolnicu?

“Javio sam se još u martu kao dobrovoljac kada je sve počelo, ali čini mi se da tada nije bilo prepoznato kao potreba, tako da sam sada ušao u borbu, možda i više kao lekar nego kao psihijatar. Vanredno stanje ne pita da li ste psihijatar ili internista, bitno je da smo svi zajedno u ovome, da što pre sve ovo pobedimo i da prođe. Ovo je kao pravo ratno stanje. Pošto vojska vodi VMC Karaburma i bolnicu u Areni, moje kolege su tamo, sada smo se, prvoj liniji fronta, priključili još jedna koleginica psihijatar doc. dr Zvezdana Stojanović i ja. Do sada su radili psiholozi pružajući psihološku pomoć, ali psihijatri nisu. Sada se, međutim, pokazalo da zaista ima potrebe za tim.

Šta ste tamo zatekli, šta vam je bilo najteže?

“Neki pacijenti su u poziciji bespomoćnosti, straha. Prvo moram da kažem da je strah normalna ljudska pojava. Normalna evolutivna emocija koja je u našem genetskom kodu i služi da nas zaštiti od opasnosti. Kad pogledamo vekovima unazad, da nije bilo straha, ne bismo ni mi došli do ovog trenutka. Mi danas pričamo o patološkom strahu gde imate jednu spoljnu činjenicu, zaraznu bolest. Kod nekih ljudi, taj strah ne ide spolja, on ide iznutra, bez jasnog ugrožavajućeg uzroka, jer realno vi ste u bolnici, imate tim lekara oko sebe, zbrinuti ste, znači nije to što vas plaši. U pitanju je patološki strah iznutra, anksioznost, slobodno lebdeći strah. Svi su u istim pozicijama bez obzira na to da li je reč o lekaru, intelektualcu, radniku, da li ste stariji ili mlađi i svi imaju isti osećaj bespomoćnosti. Ljudi ulaze u tu fazu patološkog straha, kao reakciju na stres i to ne pokazuje ni njihovu slabost ni snagu, već je to realno, biološko stanje njihovog bitisanja. S druge strane, ljudima nekada treba podrška i lekovima, vrlo je kratkotrajna ali je delotovorna i potrebna u ovakvim situacijama. Takođe, strah od gušenja je jedan od najtežih strahova koje čovek može da ima. A to se upravo sad događa.”

Šta mislite, kakve će posledica ova pandemija ostaviti po lekare, a kakve na pacijente?

“Mi smo kao nacija toliko dugo pod stresom, od devedesetih. Posle nekoliko ratova, velikih kriza, ljudi su kao anestezirani, otupeli. Ljudi nemaju adaptivnih kapaciteta da to nose. Svaki udar njih više ne pomera. A to nije dobro. Kad pričamo o stresu, tu postoji nekoliko stepena stresa. Akutni koji se dešava u trenutku suočavanja s događajem, može trajati do mesec dana, ukoliko se ne reši, on prelazi u hronični. Usled akutnog i hroničnog stresa dolazi do mentalnih smetnji, odnosno gubitka ili povećanog apetita, problema sa spavanjem, osećajem zamora, otežane koncentracije, razdražljivosti, osećaja bespomoćnosti i beznadežnosti, preterane brige, depresivnog raspoloženja, zloupotrebe alkohola ili narkotika. Hronični stres kome smo dugotrajno izloženi može nekada dovesti do i posttraumatskog poremećaja, takozvani PTSP, poremećaj koji je vezan za ratne traume, ali može da se javi u drugim situacijama, kod izloženosti traumatskom stresu. Tu je osnovni problem što smo mi populacija koja je decenijama pod stresom. Imamo mnogo ljudi koji su prošli ratove ili kao civili ili kao učesnici. Ti ljudi su sada opet pod stresom i ovaj sadašnji stres može da čak i reaktivira njihove ratne traume. I kod lekara se javlja ‘burnout‘ sindrom, sindrom sagorevanja na radnom mestu. Ali oni su naviknutiji da potraže pomoć psihijatra, umeju da prepoznaju stresnu situaciju da joj pristupe, potraže pomoć, lekove koje kratko uzimaju nakon kojih se osećaju dobro.

Ima li danas pojačane potrebe za psihijatrima, traže li ljudi pomoć?

“Može se reći da se dešava upravo suprotno. Na odeljenju psihijatrije od marta je nešto manji broj pacijenata i ambulantnih i hospitalnih. Oni koji imaju psihoze sada su se negde ušuškali i našli su način da funkcionišu kako funkcionišu. Problem naše nacije je da mi ne prihvatamo da imamo mentalne smetnje, tegobe. Kod nas postoje dve osnovne rečenice koje svi ponavljaju. Prva je “Nisam ja lud pa da idem kod psihijatra”, a druga je “Mogu ja to da nosim”. I obe rečenice su tačne, niste ludi i možete to sami da nosite. Ali to nije poenta. Po koju cenu da sve sami nosite? Činjenica je, ljudi mogu svašta da izdrže, ali organizam ne može. Sve prođe, ali pitanje je koja se cena plati, a cena se plati uglavnom na telesnom planu. A to je šteta, jer je to moglo da se spreči. Organizam je kao ekspres-lonac, stres podiže pritisak ali negde ventil mora da pusti, najbolje je da to bude kroz anksioznost i mentalne smetnje, jer se one rešavaju relativno brzo i bez većih posledica. Ako nema ventila, desi se eksplozija. Ta anksioznost koju sada nosite i mislite kako vi to možete utiče na sve organe u organizmu i stvara psihosomatske bolesti. Te bolesti su do kraja života a anksioznost se leči prosečno za tri do šest meseci.

Nova vrsta koronavirusa se širi neverovatno brzo: Odustaje se od Božića, uvedene najoštrije mere!

Kako na vas reaguju pacijenti u kovid bolnici, šta im kažete?

“Prilazeći tim pacijentima vidimo da svi imaju taj jednak osećaj bespomoćnosti. Njima je neophodna lepa reč, da se objasni više puta, ponove rezultati koji se poboljšavaju. Mnogi dođu s visokim parametrima upale koji posle nekoliko dana počinju da padaju. I to je potrebno da im se objasni, više puta istakne. Jer njima je teško bilo i da dođu do bolnice, čekanje u trijažnim ambulantama… Kad im ponovite da im stanje ide nabolje, posle se i oni opuste. Topla reč je neophodna.”

Većina ljudi kada se zarazi kovidom kaže da ih nešto preseče u stomaku, mnogi zaplaču. Da li smo ušli u stanje panike? Kako to umiriti?

“Strah od smrti je jedan od osnovnih, bazičnih strahova, s kojim se čovek rađa, živi i umire. Mi smo smrtni i to je jedna osnovna neminovnost, sve ostalo može a ne mora. S druge strane, strah od gušenja je jedan od najtežih strahova čoveka. Svi smo nekad doživeli približno taj osećaj, npr. u bazenu, pa se nekako čovek izvuče… E ovo je sad tako, samo pojačano, jer ovaj virus dominantno napada pluća. Opet ljudi su preplavljeni sa previše informacija a negde su one vrlo napadne, često kontradiktorne, to nije problem samo kod nas, nego svuda u svetu. Ljudi pod stresom se nekada osećaju kao rak bez ljušture – sve ih sa svih strana i najmanji dodir uznemirava.”

Kako mi možemo pomoći nekom svom ko je u bolnici?

“Uvek je bitno da mi koji smo s ove strane, među zdravom populacijom, nekako spustimo loptu, popustimo pritisak, opustimo. Samo podrška, podrška, podrška. Ti ljudi nakon terapija vrlo lako kreću da se osećaju bolje, od prvog trenutka kad se osete bolje, dolazi do opuštanja. Samo ljubav, ljubav, ljubav. Ne zaboravimo reči velikog Meše Selimovića: “Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se bez razloga, smejaćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog!”

Šta nas čeka posle pandemije?

“Ono što je najopasnije u ovoj situaciji je ono što nas čeka jednom kada pandemija prođe. I to ne samo u Srbiji, nego na svetskom nivou. Pored mentalnih problema, imaćemo posle ovoga pandemiju telesnih bolesti. Većina bolesti su zapravo psihosomatske bolesti. Dugotrajan stres dovodi do velikog broja telesnih bolesti. Izdvojio bih infarkt miokarda, hipertenziju, želudačni i duodenalni čir, astmu, šećernu bolest, moždani udar, poremećaj hormona štitne žlezde, karcinome… Takođe, sve više ljudi umire od bolesti od kojih se ne mora umreti. Zdravstveni sistem teško izdržava, otežano dostupan za ne-kovid pacijente, to je ono što je najveći problem. Drugi problem je i porast zloupotreba alkoholnih pića koja je sada veoma izražena, jer je i alkohol neka vrsta anksiolitika, što je očekivano, ljudi pokušavaju da se smire. Ali alkohol brzo dovodi do alkoholizma i tu se javlja drugi, mnogo veći problem. Povećana je i zloupotreba lekova za smirenje, anksiolitika. Stres je normalna reakcija na nenormalnu situaciju, treba da znamo da ga prepoznamo i da ga obradimo na zdrav način. Pogotovo sada, jer stres uništava imunitet i naravno da će se korona javiti u težem obliku. Potrebno je da nađemo zdrav način da ublažimo ili otklonimo posledice aktuelnog stresa, na prvom mestu druženje i razgovor s porodicom, prijateljima, eliminisanje štetnih navika (pušenje, alkohol), bavljenje sportom, fizičkom aktivnošću ili hobijem. Ako osećate da se ne možete sami izboriti sa stresom, potrebno je da kontaktirate zdravstvene radnike ili psihološke savetnike.”

Problemi u krevetu mogu trajati ZAUVEK: Nova posledica koronavirusa gađa muškarce gde najviše boli!



Izvor: Objektiv.rs, Blic

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar