Kada vidite psa i njegovog vlasnika kako šetaju ulicom, nije retko da pomislite kako neverovatno liče. Nekada je to boja kose i krzna, nekada izraz lica, a nekada čak i način kretanja koji može da ima sličnu energiju.
Ova pojava je dugo bila predmet raznih rasprava, pa se postavlja pitanje da li je to samo slučajnost ili postoji dublje objašnjenje za ovu sličnost.
Naučna istraživanja su pokušala da objasne zašto psi i njihovi vlasnici često deluju kao “par” koji se vizuelno i ponašajno uklapa.

Da li je sličnost između psa i vlasnika stvar slučajnosti?
Ovo nije univerzalno pravilo koje važi za svakog psa i vlasnika, ali brojni dokazi ukazuju na to da se sličnosti ipak često primećuju. Tako se navodi primer da osoba sa dugom, tamnom i kovrdžavom kosom može da ima crnu pudlu, dok osoba sa talasastom plavom kosom i braon očima može da liči na svog zlatnog retrivera.
Ovakve podudarnosti su podstakle istraživače da detaljnije ispitaju da li se radi o čistoj slučajnosti ili o nečemu što može da utiče na izbor ljubimca.

Šta su otkrila istraživanja o prepoznavanju sličnosti
Nekoliko studija je otkrilo da ljudi veoma lako povezuju fotografije rasnih pasa sa njihovim vlasnicima, čak i kada nisu unapred znali ko kome pripada. U jednoj studiji učesnicima su prikazivani pravi i nasumično upareni parovi pasa i vlasnika.
Rezultati su pokazali da je fizički izgled bio ključan faktor zbog kog su učesnici “spajali” pse sa vlasnicima, čak i kada su parovi bili pogrešno upareni. To znači da vizuelna sličnost može da ima snažan uticaj na način na koji posmatramo odnos čoveka i ljubimca.

Koji delovi izgleda najviše utiču na percepciju
Istraživanje iz 2015. godine pokazalo je da svi delovi izgleda nemaju istu težinu u percepciji sličnosti. Crte lica, posebno oči, pokazale su se kao najvažniji faktor.
Kada su učesnicima prikazivane slike pasa i vlasnika, istraživač je maskirao različite delove lica. Učesnici su bili podjednako uspešni u prepoznavanju parova kada su se oslanjali samo na oči, kao i kada su videli celo lice uz pokrivena usta. Međutim, kada su oči bile prekrivene, uspešnost prepoznavanja pala je na oko 50 odsto, što jasno pokazuje koliko oči mogu da utiču na percepciju sličnosti, prenosi “Lajv sajens”.

Da li mi biramo pse koji liče na nas ili oni postaju slični nama
Jedno od ključnih pitanja jeste da li sličnost nastaje tokom vremena ili već postoji na početku. Istraživanja pokazuju da dužina posedovanja ljubimca ne utiče značajno na stepen sličnosti između psa i vlasnika.
To sugeriše da psi ne postaju postepeno “kopija” svojih vlasnika, već da ljudi najčešće već na početku biraju pse koji im liče. Ovaj obrazac se može uporediti sa izborom partnera, jer druga istraživanja pokazuju da ljudi često biraju i partnere sa sličnim fizičkim karakteristikama.

Sličnost nije samo u izgledu
Iako je fizička sličnost prva stvar koja se primeti, istraživanja pokazuju da postoji i ponašajna povezanost. Psi i njihovi vlasnici mogu da liče i po takozvanih “velikih pet” osobina ličnosti: ekstraverziji, prijatnosti, otvorenosti, savesnosti i neuroticizmu.
Ovi nalazi ukazuju na to da izbor ljubimca može da ima veze ne samo sa izgledom, već i sa karakterom, jer ljudi često biraju pse koji im odgovaraju i po ponašanju i po temperamentu.
Ipak, još uvek nije u potpunosti istraženo da li psi tokom života mogu da preuzmu deo ponašanja svojih vlasnika, iako postoji mogućnost da zajednički život i dresura mogu da utiču na međusobno prilagođavanje.







Komentari (0)