Do sada je svega 26 ruskih sportista steklo pravo da učestvuje na Olimpijskim igrama u Parizu, što je posledica situacije u Ukrajini. Rusija, koju je u ovom milenijumu na najvećoj smotri sporta u proseku predstavljalo blizu 400 sportista, ovog leta neće imati mogućnost da pokaže sve ono najbolje što ima, niti će imati pravo na svoja obeležja.
Ranija odluka Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) da dozvoli ruskim i beloruskim sportistima (do sada 28 kvalifikovanih) da učestvuju na Igrama u Parizu u pojedinačnoj konkurenciji izazvala je oprečne reakcije širom sveta. Takmičari iz te dve zemlje pojaviće se pod nazivom „Pojedinačni neutralni sportisti” (AIN), što je nešto slično onome što se dogodilo našim (jugoslovenskim) sportistima na Igrama u Barseloni 1992, kada ih je krstio niko drugi do tadašnji britanski premijer Džon Mejdžor – Nezavisni olimpijski učesnici (IOP).
Ukrajina se žestoko protivila odluci MOK-a da dopusti Rusiji da na bilo koji način bude prisutna u Parizu. Nije prihvatila ni argument MOK-a da je na isti način bila tretirana Jugoslavija, tvrdeći da „SR Jugoslavija nije prekršila olimpijsko primirje (1992) i da Rusija ima moć da stavi veto na sopstvene sankcije u Ujedinjenim nacijama”.
– Shodno našoj tradiciji i našoj misiji, ne možemo da kažnjavamo sportiste za postupke njihovih lidera. Zato im dozvoljavamo da učestvuju pojedinačno kao neutralni sportisti, ali ne mogu da učestvuju na paradi sa delegacijama – izjavio je nedavno predsednik MOK-a Tomas Bah, verovatno i sam svestan – kao nekadašnji olimpijac – da to što priča nije sasvim u skladu sa olimpijskim načelima…
Velika većina najboljih ruskih sportista neće dobiti priliku da se takmiči u Parizu, što će ostaviti nesagledive posledice na njihove karijere. U krajnjem slučaju, ovakve odluke MOK-a se kose sa Olimpijskom poveljom, u kojoj se ističe da je „bavljenje sportom ljudsko pravo” i da „svaki pojedinac mora imati pristup sportu”. U toj povelji piše i to da „sportske organizacije u okviru olimpijskog pokreta primenjuju političku neutralnost”; i što je možda najznačajnije kada se uzme u obzir situacija u kojoj se nalaze ruski i beloruski sportisti – „Olimpijske igre su takmičenja između sportista u pojedinačnim ili timskim disciplinama, a ne između zemalja.”
Na to je u nedavnom razgovoru za „Politiku” istakao nekadašnji generalni sekretar Jugoslovenskog olimpijskog komiteta (JOK) Đorđe Perišić. Objašnjavajući kakva je razlika između „Barselone 1992” i „Pariza 2024”, kada je reč o sankcijama prema sportistima (zemljama), kazao je i ovo:
– Postoji jedna suštinska razlika između onoga što je doživeo naš sport i ovoga što se danas događa Rusima i Belorusima. Njih je zaustavio MOK, a nas Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija. Ovo što se događa Rusima i Belorusima vratilo me je u vreme kada smo mi sa našim timom učestvovali u Barseloni i svemu što je tome prethodilo… Odluku o našem izopštavanju doneo je Savet bezbednosti, izglasavanjem Rezolucije 757, 30. maja 1992, dva i po meseca pre početka Igara. Ta rezolucija nama ništa nije branila, ali je obavezivala sve članice Ujedinjenih nacija i ostale sportske federacije da sportistima Jugoslavije onemoguće takmičenje dok sankcije UN važe. Ta rezolucija mogla je da bude sprečena da su Rusija i Kina stavile veto, ali nisu. One se nisu izjašnjavale protiv rezolucije i tako je našem sportu stavljena omča oko vrata.
Imajući u vidu sukob u Gazi, mnogi su se zapitali zašto Izrael u sportu ne deli sudbinu Rusije. Tomas Bah nije dao konkretno objašnjenje za to. Svoj jasan stav o tome iznela je grupa od 26 francuskih advokata koja je apelovala na MOK da zabrani učešće izraelskim sportistima na Olimpijskim igrama u Parizu.
Komentari (0)