Prerana SMRT srpskog glumca: Bio je LEP kao Apolon, svi su ga voleli, a onda je tragično nastradao

Spadao je u red izuzetno talentovanih glumaca

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto: Youtube/Printscreen

Glumac Slobodan Đurić tragično je izgubio život 22. decembra 1976. godine, u 32. godini, vraćajući se sa priredbe u zemunskoj kasarni povodom Dana Armije.

Slobodan je kratko radio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i živeo je u Beogradu. Spadao je u red izuzetno talentovanih glumaca, a ostao je upamćen po glavnoj ulozi u komediji “Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo”. Poginuo je na vrhuncu svoje karijere, a kolege ga opisuju kao komediografa, glumca čiji je smisao za humor i prilaz takvoj tematici do danas neprevaziđen.

U trenutku nesreće sa njim u kolima bio je i ton majstor Dragoslav Tošić, koji je takođe poginuo vozeći kroz neosvetljenu ulicu, probili su bankinu i sleteli u provaliju duboku 50 metara.

Mala je uteha što je pet godina kasnije, Vrhovni sud Srbije doneo presudu kojom su za smrt dvojice ljudi proglašeni krivim Grad Beograd i “Beogradput”.

Koliko je ova tragična vest pogodila kolege, i celu ondašnju Jugoslaviju, svedoči podatak da je porodici tih dana stiglo oko tri hiljade telegrama i izjava saučešća.

– Lep kao Apolon belvederski – govorio je za njega Radomir Stević Ras, u čijem je pozorištu Đurić napravio prve glumačke korake, dodajući da mu je bilo tesno u svakoj košulji i svakoj ulozi.

BONUS VIDEO

Izvor: Objektiv.rs

Komentari (1)

  1. Тачно је, да је Слободан Ђурић био талентован и да је његовом прераном смрћу аудиторијум изгубио великог глумца. Његов раскошан таленат одмах је био препознат. Са њим у колима, те кобне вечери, био је његов пријатељ, Драган Тешић. Драган, као велики љубитељ глуме, био је познат и као добар човек, те је Слободана пратио, својим колима, из касарне у касарну, тог поподнева. На тој последњој етапи, пред удес, Слободан је инсистирао да он вози и ту није било помоћи, чак ни војници стражари на капији касарне нису могли то да промене. Та мала улица у Земуну, на свом самом крају, пре оштрог скретања у десно, завршавала се провалијом на којој није било ''банкине''. Творац прилога ''Прерана смрт....'' нетачним податцима вређа осећања пре свега мајке и сестре које је неутешне оставио за собом, као и нас, пријатеље и другаре из детињства. Тако је једног љубитеља позоришта и једног талентованог глумца, одвела у заједничку смрт једна несмотрена одлука којој није стала на пут непостојећа ''банкина''. Са поштовањем , Олга Павловић

    Odgovori

Ostavite komentar

Izdvojeno za vas