Tužno je što nas vest da neka vrsta životinja/biljaka/insekata izumire, više ni ne iznenađuje.
Juče su to bile morske kornjače, nosorozi, orangutani – a danas su to svici.
Ova vest boli na drugi način, jer nam je bliska i jer nas vraća u prošlost i bezbrižno doba detinjstva.
Životinje koje smo imali priliku da vidimo samo u zoo-vrtu i na televiziji su nam uvek bile daleke, jer ih jednostavno ne poznajemo dovoljno.
Sa svicima je drugačije, sama pomisao na njih mami osmeh, i vraća nas u onu toplu letnju noć kada smo neumorno pokušavali da ih uhvatimo, a oni svaki put magično promicali kroz naše prste.
Danas nam izmiču ponovo, njihova prirodna staništa su zatrovana pesticidima, raskrčena zarad proširenja poljoprivrednih zemljišta, obasjana veštačkim svetlima koja im remete bioritam i rituale parenja.
Čak i kada su tu, mi ih ne vidimo, kao što oni ne vide sebe, navikli da se oslanjaju na svoje svetlo kao orijentir.
Najtužnije od svega je što je sada već kasno za promenu, “tiha apokalipsa” u svetu insekata je uzela maha, a 41 odsto svih vrsta nalazi se pred istrebljenjem.
Naša deca najverovatnije nikada neće moći da uz ciku i vrisku pojure svica, čije sveto se gasi, a kada se jednom ugasi više nikada neće zatreperiti.
J. Babić
Komentari (0)