Inter je u utorak, 6. maja 2025. godine, doživeo jednu od najdramatičnijih noći u svojoj istoriji, u revanšu polufinala Lige šampiona protiv Barselone na Đuzepe Meaci. Nakon što je prvi meč u Kataloniji završio rezultatom 3:3, očekivala se napeta repriza, ali malo ko je mogao da pretpostavi da će to biti prava fudbalska epopeja – dvomeč utakmica je okončan sa čak 13 golova i preokretima koji će se pamtiti decenijama.
U nastavku srceparajućeg meča, domaćini su poveli golovima Lautara Martineza (21′) i Hakana Čalhanoglua sa bele tačke (45+1′), ali je Barselona u drugom poluvremenu izjednačila preko Erika Garcije (54′), Danija Olma (60′) i povela preko Rafinje u 87. minutu. Kada se činilo da će gosti odneti pobedu i ući u finale, iznenada se pojavio veteran Frančesko Aćerbi. U 90+3. minutu, 37-godišnjak je iz prve šutirao u gol preko glave golmana, izjednačivši na 3:3. Meč je otišao u produžetke.
Aćerbijev gol, njegov prvi u Ligi šampiona nakon 20 sezona u Evropi, razgalio je navijače i tribine pretvorio u arenu ludila. Dok su mnogi navijači već odlazili sa stadiona, oni koji su ostali svedočili su nezaboravnom prizoru – kako stari as postaje heroj kluba kojem se priključio 2023. godine.
Produžetke je okončao mladi David Fratezi golom u 99. minutu, ali upravo je Aćerbijev trenutak besmrtnosti izazvao najveću euforiju među navijačima.
Ali put ovog junaka do zvezda bio je izuzetno trnovit.
Frančesko Aćerbi nije oduvek bio simbol istrajnosti. Pre nego što je potpisao za Inter i zauvek ušao u srca navijača, vodio je mračnu bitku sa sopstvenim demonima – alkoholom i opakom bolešću.
Frančesko Aćerbi je rođen 10. februara 1988. u Vizolu Predabiši, selu blizu Milana. Još kao mladić počeo je u klubovima nižih liga: Voluntas Breša, potom u Juventusu i u mlađim selekcijama Breše, da bi 2005. debitovao za Paviju u Serie C1, uz kratke pozajmice u Renate i Speciju.
Do svoje 22. godine igrao je isključivo u nižim rangovima italijanskog fudbala — Serie C i Serie B — sve dok ga 2010. Ređina nije privukla i gde je imao veoma uspešnu sezonu u Serie B
U sezoni 2010/11 Ređina ga je otkupila i odmah prodala Đenovi, čime je Aćerbi konačno izborio mesto u elitnom rangu.
Debi u Seriji A zabeležio je 20. novembra 2011. za Kjevo Verona, ulaskom u igru protiv Katanije u 80. minutu — bilo mu je tada 23 godine i 283 dana.
Nakon toga usledili su transferi u Milan, Sasuolo, a potom i u Lacio, gde je postao jedan od najcenjenijih defanzivaca lige.
U februaru 2012. preminuo mu je otac, što je Aćerbija gurnulo u duboku depresiju.
“Nakon što mi je otac umro, kada sam igrao za Milan, popeo sam se na sam vrh ambisa. Počeo sam da pijem i, veruj mi, pio bih sve što mi se nađe pod rukom” – priznao je kasnije Aćerbi.
Krajem 2013. godine dijagnostikovan mu je rak testisa.
Tri nedelje nakon operacije uklanjanja tumora, Aćerbi se vratio na teren. Sve se dogodilo tako brzo da nije imao vremena da obradi to iskustvo. Međutim, kada je antidoping test u decembru bio pozitivan, hormoni koje je proizvelo njegovo telo značili su povratak raka. Italijanski olimpijski komitet ga je u prvom trenutku suspendovao na dve godine, dok rezultati krvi nisu stigli i potvrdili da je u pitanju kancer.
“Možda zvuči grozno, ali taj rak me je zapravo sasao”, rekao je jednom prilikom Aćerbi.
Uprkos tome, iz cele borbe izvukao je novu životnu snagu: “Možda zvuči paradoksalno, ali rak me je spasao – imao sam nešto novo za šta da se borim, granicu koju sam morao da savladam.”
Posle više meseci intenzivnog lečenja i oporavka, Aćerbi se vratio na teren jači nego ikada. Inter ga je doveo 2023. kao “neustrašivog borca”.
Neverovatno je koliko mi nedostaješ.