Osnivanje jednog beogradskog pozorišta pedesetih godina 20. veka naišlo je na snažne podele i čak – otpor jednog dela javnosti, podseća Kaldrma na gradska dešavanja tog doba.
Dok su jedni želeli da se na mestu starih zgrada u današnjoj Svetogorskoj ulici, tadašnjoj Ivo Lole Ribara, gradi osnovna škola, postojao je i deo javnosti koji je navijao za teatar. Ipak, nije bilo malo onih koji su smatrali da je lokacija nepodesna za zidanje takve institucije i da će buduća pozorišna zgrada “biti zagušena stambenim blokovima”, što se u to vreme, kako su pisale novine, izbegavalo svuda u svetu pa i kod nas.
Pozorište je već bilo osnovano 12. novembra 1956. godine i nalazilo se u prostorijama „Borbe“ u Dečanskoj ulici (tada ulica Moše Pijade), a prva predstava koja je ovde odigrana bila je „Faust“ u režiji Mire Trailović.
Pokrenula ga je grupa umetnika sa željom da napravi teatar u kome će se prikazivati avangardni komadi, i to je bila ključna razlika u odnosu na ostala pozorišta u Beogradu. Tu je igran komad „Čekajući Godoa“, Semjuela Beketa, prvi put u jednoj od zemalja Istočne Evrope, a onda su počeli da se ređaju komadi drugih avangardnih pisaca kao što su Sartr, Jonesko, Žari, Šizgal, Kopit, Žene…
Prvi rukovodioci pozorišta su bili Radoš Novaković i Bojan Stupica, a čuvena Mira Trailović je sa mesta pomoćnika upravnika uskoro postala upravnik.
Osam godina kasnije, krajem 1964. pozorište se preselilo u novu zgradu koju je projektovao Bojan Stupica. Ali, kao što smo naveli, nije išlo nimalo lako: tome su prethodile mnoge peripetije oko početka izgradnje.
Na mnogobrojnim zborovima stanara raspravljalo se o ovoj temi. Na zboru XIV stambene zajednice na području opštine Stari Grad, građani su imali niz primedbi koje su uputili gradskim vlastima. Jedan deo je odbačen, a one najbitnije koje su zadirale u osnovne interese stanovnika tog područja su tretirane ozbiljno i uglavnom su, sa izvesnim korekturama, usvojene.
Glavna primedba bila je da pozorišta treba da se podižu na slobodnijim prostorima, s lepšim prilazom koji omogućava posetiocu da već prilikom dolaska na izvestan način doživi atmosferu pozorišta. To sve u Svetogorskoj nije postojalo.
Jedan od razloga je I taj što u ovom gusto naseljenom delu grada nije bilo slobodnih parkinga ni tada, kao ni danas, što je takođe predstavljalo ogroman problem. Bilo je i mišljenja da će, s obzirom na krizu pozorišta pedesetih godina prošlog veka, verovatno buduća zgrada zvrjati prazna.
Izgradnja pozorišta je predviđena društvenim planom grada, ali s tim što bi republika Srbija dala podsticaje.
Štampa je tada pisala o problemima pozorišne umetnosti i budućeg finansiranja pozorišta, a često se govorilo i o nerešenim ili samo delimično rešenim gorućim problemima proširenja školskog prostora na toj istoj teritoriji. Jedina škola u ovom delu grada radila je u tri smene!
Uprkos svim polemikama i neslaganjima, na uglu gde se presecaju ulice Ive Lole Ribara i Vlajkovićeva počinju da se ruše stare zgrade kako bi se izgradilo novo pozorište. Projekat su uradili arhitekte Bojan Stupica i B. Marković, a statički deo obradno je inženjer P. Živković.
Zgrada se najpre zvala “Кamerna scena i eksperimentalno pozorište Atelje”, a njena prednost nad tadašnjim beogradskim pozorištima bila je u tome što je mogla da se preobražava i vešto podesi za priredbe raznih vrsta. Imala je, na primer, mehanizam za obrtanje scene, koji je naknadno ugrađen, a krov je leti mogao da se otvara.
Komentari (0)