“Ruski Pele”: Najbolji fudbaler SSSR-a, preživeo gulag i optužbe za silovanje, pa se trijumfalno vratio!

Rusi su prošle godine ekranizovali priču o legendarnom napadaču

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju
Foto: Yuriy Somov / Sputnik / Profimedia

Da je rođen u Americi, život i karijera fudbalera Eduarda Streljcova bi odavno bili ovekovečeni u holivudskom filmu.

Jedan od najboljih fudbalera u istoriji Sovjetskog Saveza, koga su mnogi zbog načina igre nazivali “ruskim Peleom”, prošao je dug put od vanserijskog talenta i idola, preko “lošeg momka”, pa do sibirskih gulaga gde je služio zatvorsku kaznu zbog navodnog zločina, da bi se nakon svih muka trijumfalno vratio na teren.

Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs

Eduard Streljcov rođen je 1937. godine, a profesionalnu fudbalsku karijeru počeo je već kao 16-godišnjak u klubu Torpedo iz Moskve. Igrao je na poziciji napadača. U prvoj sezoni, na 22 meča postigao je četiri gola, ali je već naredne sezone na 22 utakmice postigao je 15 golova i već tada privukao ogromnu pažnju fudbalske javnosti. Sa 17 godina probio se u reprezentaciju gde je imao impresivan start. Na prva dva meča u nacionalnom timu 1955. godine, protiv Švedske i kasnije protiv Indije postigao je po het-trik.

Vrhunac reprezentativne karijere Streljcov je dostigao 1956. godine na Olimpijskim igrama u Melburnu, kada je Sovjetski Savez osvojio zlatnu medalju, pobedivši u finalu Jugoslaviju. Na turniru Streljcov nije igrao samo finalni meč, tako da nikada nije dobio medalju (medalje su uručivane samo igračima koji su igrali finale), ali je bio jedan od najzaslužnijih za važne pobede na turniru.

Već naredne, 1957. godine, Streljcov je izglasan za sedmog najboljeg igrača sveta i bilo je pitanje trenutka kada će mladi fudbaler zavladati planetom. Sa 18 golova na 20 internacionalnih mečeva za Sovjetski Savez činilo se da će ta reprezentacija uskoro i osvojiti najveća takmičenja. Ipak, životna priča ovog mladog fudbalera dobila je neočekivani preokret 1958. godine, kada je osuđen na zatvorsku kaznu za navodno silovanje.

Foto: Sputnik / Profimedia

Da bi se shvatilo šta je sve dovelo do dramatičnog prevrata u životu talentovanog fudbalera potrebno je shvatiti da je, osim izuzetnih fudbalskih i golgeterskih sposobnosti Streljcov, bio jedan od prvih “loših momaka” svetskog fudbala. Streljcov je već tada bio idol nacije, popularan u sistemu u kojem je sva popularnost bila namenjena političkim vođama.

Mladi fudbaler je smatran “ženskarošem”, voleo je da pije i da se zabavlja, nije voleo pravila i ograničenja. Sa svetlom kosom i frizurom poput Džejmsa Dina, Streljcov je odudarao od slike uzornog sportiste tamošnjeg sistema. I pored svih “mana”, Streljcov je bio uzor mladima.

Za najmanje greške Streljcov je “razapinjan” u medijima. Kada već nisu mogli ništa da napišu loše o njegovoj igri, mediji neumereno kritikovali njegovo ponašanje na terenu i van njega, odlazeći tako daleko da ga nazivaju “primerom zla zapadnog imperijalizma. Takođe, sve češće je prijavljivano vlastima da je Streljcov po povratku sa internacionalnih utakmica, navodno, otvoreno govorio da je tužan što se vraća u Sovjetski Savez. Sve to je smatrano remetilačkim i potencijalno opasnim faktorom u reprezentaciji. Ipak, sve glasine i kritike nisu pogađale temperamentnog fudbalera koji je na terenu i dalje činio čuda.

Foto: Yuriy Somov / Sputnik / Profimedia

Oni koji su istraživali život mladog fudbaler smatraju da se događaj, koji će kasnije dovesti do nesagledivih posledica, navodno odigrao početkom 1957. godine na prijemu u Kremlju koji je organizovan u čast osvajanja zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Melburnu. Streljcovu, koji je tada imao 19 godina, prišla je članica Politbiroa Ekatarina Furceva, najmoćnija žena Sovjetskog Saveza u tom trenutku.

Mladi fudbaler je zapao za oko njenoj 16-godišnjoj ćerki Svetlani. Ekatarina je pokušala da ubedi Streljcova da se oženi njenom ćerkom, što je mladi fudbaler odbio jer je već bio veren. Do Ekatarine Furceve, iz više izvora, došle su informacije da je pripiti fudbaler te večeri, navodno, prokomentarisao u društvu da se “nikada ne bi oženio majmunom” (mislivši na Ekatarininu ćerku).

Streljcov nije ni bio svestan da je uvreda (koju možda nije ni izgovorio) i odbijanje ruke devojke žestoko isprovociralo najmoćniju ženu Sovjetskog Saveza. Mladi fudbaler se oženio u februaru 1957. godine Aljom Demenko tokom priprema za sezonu, što je neočekivano bilo predmet kritika Fudbalskog saveza te države.

Kobna noć u životu i karijeri fudbalera dogodila se 25. maja 1958. godine, kada je pozvan na zabavu u vili vojnog zvaničnika. Streljcov je prekršio pravila karantina u kojem su se nalazili igrači Sovjetskog Saveza koji su se spremali za Mundijal u Švedskoj i zajedno sa dvojicom saigrača Mikailom Ogonkovim i Borisom Tatušinom otišao je na zabavu. Nakon noći u kojoj se dosta pilo, Streljcov je zajedno sa Ogonkovim i Tetušinom optužen za silovanje 20-godišnje Marije Lebedeve.

Streljcov, Ogonkov i Tetušin uhapšeni su dan kasnije. Ono što se te noći dogodilo zauvek će ostati obavijeno velom misterije. O samom suđenju Streljcova se ne zna mnogo, jer je vrlo malo detalja bilo dostupno javnosti.

Iako su dokazi protiv Srteljcova bili neubedljivi, dok je svedočenje same Lebedeve bilo konfuzno i često protivrečno, mladi fudbaler je priznao krivicu. Smatra se da je Streljcovu ponuđena nagodba da prizna krivicu, da bi mu se dopustilo da otputuje na Svetsko prvenstvo koje je za nekoliko nedelja počinjalo u Švedskoj.

Međutim, nakon priznanja krivice, sud je osudio Streljcova na 12 godina robije, koju je trebalo da izdržava u radnim kampovima u Sibiru. Uz zatvorsku kaznu, Streljcovu je doživotno zabranjeno da se bavi profesionalnim fudbalom. Odmah nakon presude, supruga sa kojom se nedavno pre toga venčao ga je napustila.

Prema nekim navodima, u vreme trajanja suđenja postojala je inicijativa da hiljade radnika moskovske fabrike “Zil” (fabrike koja je sponzorisala Torpedo u kojem je igrao Streljcov i gde je bila baza navijača kluba), maršira do suda da pruži podršku fudbaleru. Ipak, nakon što je Streljcov priznao krivicu, od te ideje se odustalo.

Iako je i u reprezentaciji vladala zavera ćutanja, tadašnji selektor Sovjetskog Saveza Gavrilij Kačalin je kasnije (nakon smrti Streljcova 1990. godine) ispričao da je odmah po hapšenju pokušao da pomogne igraču, ali da je dobio jasnu poruku “sa vrha” da ne pokušava takvo nešto. Štaviše, rekao je da je dobio informacije iz policije da je tadašnji prvi čovek Sovjetskog Saveza Nikita Hruščov, na insistiranje članice politbiroa Ekatarine Furcove, imao direktnog učešća u kažnjavanju Streljcova.

Foto: Dmitryi Donskoy / Sputnik / Profimedia

Prema drugim teorijama, Streljcovu su čitavu priču smestili čelnici uticajnijih moskovskih klubova, Dinama koji je bio policijski klub i CSKA koji je smatran vojnim klubom. To je, navodno, bila osveta zbog činjenice da je Streljcov uporno odbijao da potpiše ugovor sa jednim od dva tima. Velika želja Streljcova bila je da zaigra u moskovskom Spartaku. Ta želja nikada mu se nije ispunila.

Ni svedočenja saigrača iz reprezentacije nisu ukazivala da je Streljcov bio kriv za ono za šta je osuđen, ali fudbaler je odmah pošto je osuđen počeo da služi 12-godišnju robiju u sibirskim gulazima.

O vremenu provedenom na robiji ne zna se mnogo. Streljcov je slao redovno pisma samo svojoj majci koja su prolazila strogu cenzuru zatvorskih vlasti. Ipak, u tim pismima je pomenuo da nije kriv za ono za šta je osuđen i da je preuzeo tuđu krivicu. U pismima se Streljcov nije žalio na uslove u radnim kampovima, ali čim je počeo služenje kazne fudbaler je žestoko prebijen od strane mlađeg zatvorenika. Koliko su povrede bile ozbiljne najbolje govori činjenica da je četiri meseca proveo u zatvorskoj bolnici. Ipak, zatvorske vlasti su iskoristile popularnost Streljcova organizujući fudbalske utakmice koje su privlačile ogromnu pažnju i čuvara i zatvorenika.

Streljcov je na slobodu pušten u februaru 1963. godine, nakon pet godina golgote u sibirskim gulazima. U međuvremenu, reprezentacija Sovjetskog Saveza, koja je smatrana za jednog od najvećih favorita, na Mundijalu 1958. godine eliminisana je od Švedske (istu reprezentaciju, tri godine ranije sa Streljcovom u ekipi Sovjetski Savez je pobedio sa 6:0).

Po izlasku iz zatvora, Streljcov je upisao Mašinski fakultet, a fudbal je igrao amaterski za ekipu fabrike “Zil”. Povratak amaterskom fudbalu nije prošao neprimećeno, imajući u vidu da je veliki broj navijača pratio mečeve amaterskog kluba upravo zbog bivšeg sovjetskog reprezentativca na terenu. Ipak, povratak na teren i na amaterskom nivou nije prošao neprimećeno ni kod vlasti.

Na gostovanju u Nižnjem Novgorodu (tadašnjem Gorkom) 1964. godine, trener “Zila” dobio je naredbu “odozgo” da ne uvrsti Streljcova u ekipu. Kada su navijači primetili da nema njihovog miljenika krenuli su da se bune i situacija je pretila da se otrgne kontroli. Direktor fabrike “Zil” tada se oglušio o naredbe i rekao treneru da stavi Streljcova u tim u drugom poluvremenu. Tek kada je igrač zakoračio na teren, situacija na tribinama se smirila.

Prve dobre vesti za Streljcova došle su 1964. godine (kada je fudbaler imao 27 godina), kada je na mesto prvog čoveka Sovjetskog Saveza umesto Hruščova došao Leonid Brežnjev. Nakon ogromnog pritiska građana, radnika, navijača, čak i političara, koji su prvog čoveka SSSR-a zatrpavali molbama, zahtevima i peticijama da dopusti Streljcovu da se ponovo profesionalno bavi fudbalom, vlasti su popustile. Streljcovu je dopušteno da ponovo igra na profesionalnom nivou, nakon čega se 1965. godine vratio u matični klub Torpedo.

Iako skoro punih šest godina nije igrao na profesionalnom nivou, narušenog zdravlja nakon teške robije, Streljcov je odmah po povratku na teren pokazao da nije zaboravio da igra fudbal. Vrhunac karijere (nakon odsluženja kazne) doživeo je 1968. godine kada je postigao 21 gol u sezoni i kada je sa Torpedom uzeo nacionalni kup. Streljcov je 1967. i 1968. godine izabran za najboljeg fudbalera Sovjetskog Saveza.

Foto: Alexander Makarov / Sputnik / Profimedia

I pored odlične igre, Streljcov nije izabran u reprezentaciju koja je 1966. godine otputovala na Mundijal u Engleskoj (gde je SSSR stigao do polufinala). Ipak, za utehu je činjenica da je ovaj igrač uspeo da se vrati u nacionalni tim (nakon skoro osam godina pauze), gde je odigrao nakon izlaska iz zatvora odigrao još 18 mečeva na kojima je postigao sedam golova. Iz profesionalnog fudbala Streljcov se povukao 1970. godine kao 33-godišnjak.

Nakon profesionalne igračke karijere, Streljcov se vratio u Torpedo kao trener omladinske ekipe i povremeno prvog tima. Umro je 1990. godine u 53. godini života od raka grla. Njegova bivša supruga je rekla da je Streljcov preminuo od posledica zatrovane hrane koja je služena dok je izdržavao zatvorsku kaznu.

Zanimljivo je da je na godišnjicu njegove smrti, Marija Lebedeva (žena koju je Streljcov navodno silovao), viđena na grobu fudbalera kako polaže cveće.

Sudbina Eduarda Streljcova dugo je privlačila pažnju, prvo sovjetske (ruske), a onda svetske javnosti. Nakon pada komunističkog režima, bilo je više pokušaja da se fubdaler rehabilituje, odnosno da se dokaže da nije kriv za delo za koje je osuđen. Poznati ruski šahovski šampion Anatolij Karpov 2001. godine pridružio se posebno osnovanom komitetu koji je imao za cilj istraživanje istine o ovom igraču.

Ipak, neke nepravde prema Streljcovu ispravljene su posthumno. Iako je jedan od najzaslužnijih za osvajanje olimpijskog zlata 1956. godine, Streljcov nikada nije dobio medalju, jer je finalni meč na takmičenju presedeo na klupi (medalje su dobijali samo igrači koji su igrali finalni meč). Zlatna olimpijska medalja Streljcovu je dodeljena posthumno 2006. godine.

Foto: Yuri KADOBNOV / AFP / Profimedia

U čast velikom fubdaleru stadion Torpeda 1996. godine dobio je ime “Eduard Streljcov”, dok je bista posvećena igraču prvo podignuta ispred stadiona “Lužnjiki” 1998. godine, da bi godinu dana kasnije još jedna bista bila podignuta ispred stadiona Torpeda.

Ostaće upamćeno da je Eduard Streljcov za Torpedo odigrao 222 utakmice na kojima je postigao 99 golova. Za reprezentaciju je nastupio 38 puta. I pored pauze od osam godina, koliko mu je bilo zabranjeno da igra za nacionalni tim, sa 25 postignutih logova, Streljcov je zvanično četvrti strelac Sovjetskog Saveza. Fudbaler je patentirao i posebno dodavanje petom nazvan “Streljcov pas”, koji je bio zaštitni znak magičnog fubdalera. Ruski fudbal i danas slavi magičnog igrača koji nije bio miljenik jednom političkog sistema.

Bonus video:



Izvor: Objektiv.rs, RTS

Komentari (0)

    Trenutno nema komentara. Budite prvi koji će komentarisati!

Ostavite komentar