Rat u Vijetnamu okončan je krajem aprila 1975. godine, pre pedeset godina, oslobođenjem Sajgona i begom osoblja SAD, kao i njima bliskih Vijetnamaca, protivnika Vijetkonga, odnosno režima Severnog Vijetnama.
Zvanično, američki ambasador u Južnom Vijetnamu, Grejem Martin, napustio je Sajgon u ranim jutarnjim satim 30. aprila, ali postoje navodi da se to dogodilo prethodnog dana. Poslednji članovi američkog osoblja pobegli su 30. aprila, i taj datum je prihvaćen kao dan okončanja dvodecenijskog Vijetnamskog rata.
Tokom 18 sati paničnog bega, dok su severnovijetnamske trupe ovladavale gradom, 81 helikopter evakuisao je preko 1.000 Amerikanaca i oko 6.000 Vijetnamaca. Bila je to najveća helikopterska evakuacija u istoriji. Više letelica je pritom, uglavnom zbog preopterećenosti i opšte panike, dezorganzivanosti, palo, srušilo se u more.
Ko je učestvovao?
Rat u Vijetnamu vođen je od 1. novembra 1955. do 30. aprila 1975. godine. Sa jedne strane nalazio se Severni Vijetnam, odnosno zvanično Demokratska Republika Vijetnam, sa brojnim pristalicama na jugu, pripadnicima Vijetkonga, sa druge Južni Vijetnam, formalno Republika Vijetnam.
Komunistički severni Vijetnam podržavale su Kina i Sovjetski Savez, mada je tu bilo različitih faza. Republiku Vijetnam na jugu podržavale su SAD, a delom i drugi saveznici.
Ono po čemu je taj rat upamćen jeste činjenica da su se SAD, posle početne uzdržanosti, finansijske i vojne pomoći vladi u Sajgonu, direktno vojno uključile, što je dobilo ogromne razmere.
Više od 2.700.000 Amerikanaca učestvovalo je u ratu u Vijetnamu. Vojnici SAD boravili su najduže godinu dana u ratom zahvaćenom Vijetnamu. Na vrhuncu njihovog prisustva, aprila 1969. bilo ih je više od 540.000 u toj zemlji. Preko 58.000 Amerikanaca poginulo je u Vijetnamu, više od 303.000 je ranjeno, a 21.000 osoba su ostali invalidi.
Ipak, SAD su u Vijetnamu poražene. Južni Vijetnam je nestao, a ta zemlja je ujedinjena pod vlašću komunista.
Deo Francuske Indokine
Do Drugog svetskog rata Vijetnam je bio sastavni deo Francuske Indokine, sa Laosom i Kambodžom. Tokom rata izrasta autohtoni pokret otpora japanskim okupatorima pod vođstvom Ho Ši Mina, poznat kao Vijetmin. Ho Ši Minov pokret je, naizgled paradoksalno, ojačao u poslednjoj fazi rata, kada je bilo jasno da je Japan poražen, pošto su im upravo japanski okupatori predali velike količine oružja i obučavali su Vietmin.
Francuzima otuda nije uspelo da potom stabilizuju vlast u Indokini. Posle teškog poraza francuskih trupa kod Dien Bien Fua 7. maja 1954, zvanični Pariz se povlači iz Indokine. SAD su inače finansirale Francuze u Vijetnamu sa približno milijardu dolara, čime su pokrile 80 odsto troškova tog rata. Mirom u Ženevi 1954. usaglašena je podela Vijetnama duž 17. paralele, po uzoru na rešenje primenjeno u Koreji. Severom su ovladali komunisti na čelu sa Ho Ši Minom.
SAD su bile opredeljne da pomognu opstanak južne, nekomunističke, Republike Vijetnam, pod vođstvom Nguo Din Dijema, finansijski, tehnički, stručno, u skladu sa Trumanovom doktrinom iz marta 1947. godine, kojom je predsednik SAD, naglasio odlučnost da će Sjedinjne Države pomoći nacijama koje se suprotstave komunistima.
Paralelno međutim Severni Vijetnam je široko pomagao prokomunistički gerilski pokret južno od 17. paralele, Vijetkong.
Gerilski rat na jugu jačao je posebno od 1957. godine. Naredne godine Severni Vijetnam vrši invaziju na susedni Laos, tada pre svega zbog uspostave tzv Ho Ši Minovog puta, rute za snabdevanje Vijetkonga duž graničnog pojasa. Približno 40.000 vojnika Severnog Vijetnama do 1963. nalazilo se na prostoru Južnog Vijetnama. Do te godine, prisustvo Amerikanaca je poraslo do 16.000, kao pomoć vojsci Južnog Vijetnama.
Vlast Južnog Vijetnama objektivno nije uživala širu popularnost, posebno na selu gde je postojao nasleđeni problem veleposeda. Na severu je međutim izvršena agrarna reforma, uz oštre represivne mere prema pripadnicima posedničkog sloja, što je kod sveta bilo popularno. Takođe, elita Južnog Vijetnama, kao posledica francuskog nasleđa, znatnim delom je bila rimokatolička, uključujući predsednika Dijema, što je takođe izazivalo negodovanje budističke većine.
Vojni prevrat i posledice
Godine 1963. predsednik Dijem je ubijen u vojnom prevratu, a na jugu je tek potom usledio haos, promenio se niz nestabilnih vlada, uz više vojnih prevrata.
Prelom se dogodio incidentom u Tonkinškom zalivu početkom avgusta 1964, posle čega je Kongres SAD doneo odluku kojom je predsednik Lindon Džonson ovlašćen da se konkretnije vojno aganžuje u Vijetnamu. Otvorena arhivska građa 2005. u Vašingtonu, pokazala je međutim da se navodno pucanje Vijetnamaca na američka plovila u Tonkinškom zalivu uopšte nije dogodilo. Bio je to iskonstruisani izgovor za intervenciju.
Glavni zagovornik najoštrijeg nastupa i direktnog učešća trupa iz SAD bio je general Vilijam Vestmorland, koji je zastupao i upotrebu nuklearnog oružja. Do kraja 1965. godine 184.000 američkih vojnika angažovano je u toj zemlji.
Bombardovanja i šok za Amerikance
Usledila je žestoka kampanja razornih masivnih bombardovanja, tokom tri godine, od marta 1965. do novembra 1968. s ciljem da se Severni Vijetnam pritera na popuštanje. Smatra se da su SAD bacile preko sedam miliona tona bombi tokom rata u Vijetnamu, što je više nego trostruko premašilo bombardovanja SAD tokom Drugog svetskog rata, podrazumevajući i Evropu i Aziju. Iako su posledice bile strašne, osnovni cilj nije postignut.
Ključni rezultat razornih vazdušnih dejstava Amerikanaca u Vijetnamu, kada je sve prošlo, bio je zaključak vojnih stratega SAD da je iz vazduha nemoguće dobiti rat.
U javnosti SAD od 1968. posle severnovijetnamske Tet ofanzive, janura te godine, počinje da preovladava stav da su prilike u Vijetnamu bezizgledne, odnosno da rat nije moguće dobiti.
Tokom Tet ofanzive, više od stotinu lokacija na jugu napadnuto je. Ciljani su vojni objekti, štabovi, zgrade administracije, vlade, pa čak i ambasada SAD u Sajgonu. Bio je to šok za Amerikance. Ipak željeni ustanak na jugu nije planuo, što je bio cilj Tet ofanzive.
Vijetnamizacija
Osnovni strah u Vašingtonu bio je od nečeg što je nazivano “efektom domina” odnosno bojazni da će se vlast komunista iz Vijetnama ubrzo preneti na druge zemlje Jugoistočne Azije.
Zbog negodovanja javnosti unutar SAD, komanda u Vašingtonu potom se odlučuje na takozvanu “vijetnamizaciju” sa osnovnom idejom da dalje borbene aktivnosti nose formacije Južnog Vijetnama, uz dalju finansijsku, tehničku i stručnu podršku Amerikanaca i izvlačenje borbenih jedinica vojske SAD što je uglavnom ostvareno do kraja 1972. Bila je to politika Ričarda Niksona, Džonsonovog naslednika, koji je započeo povlačenje trupa SAD tokom 1969. godine.
Sledili su Pariski mirovni pregovori i sporazum 1973. godine, koji je trebalo da označi kraj rata.
U stvarnosti, rat je nastavljen pri čemu je otporna snaga formacija juga bila sve slabija.
Konačno, prolećnom ofanzivom 1975. Vijetkong i snage Severnog Vijetnama približavaju se početkom aprila Sajgonu, koji će biti oslobođen do kraja meseca.
Nasuprot predstavama, čak i u vreme poraza vojska Južnog Vijetnam je bila bitno jača od severne. Raspolagala je brojnijim ljudstvom i početkom 1975. i neuporedivo jačom tehnikom. Imala je dvostruko više tenkova i oklopnih vozila, i tri puta jaču artiljeriju. Istina, osim opšte demoralizacije bila je pogođena ondašnjom naftnom krizom, posle Jom Kipur rata, pa deo tehnike nije imao goriva.
Procene o broju poginulih Vijetnamaca tokom dvodecenijskog rata kreću se do čak tri miliona. Nemali deo su bile žrtve kako građanskog rata tako i revolucionarnih odmazdi. Poginulo je i do 300.000 stanovnika Kambodže, kao i do 60.000 žitelja Laosa.
Po padu Sajgona Vijetnam su napustili milioni. Veruje se da je čak 250.000 stradalo na moru.
Posledice su i na drugim poljima bile nesagledive, kako zbog zaostalih eksplozivnih naprava koje su u poratnom periodu odnele desetine hiljada žrtava, u sve tri zemlje, tako i zbog činjenice da su Amerikanci zatrovali ogromne delove zemlje, korišćenjem hemijskih sredstava, otrova.
Jula naredne 1976. godine, zemlja je i formalno ujedinjena proglašenjem Socijalističke Republike Vijetnam.
Komentari (0)