Dajte mi VIOLINU da prašim: Dok ne odsviram ovo odričem se diplome niže muzičke!

Foto: JAN WOITAS / AFP / Profimedia

Završio sam nižu muzičku i stao. Greška. Možda. Baš bi mi nešto bilo loše, ne računajući ovaj korona tajm, ćemane u ruke, svadbica ovde, punoletstvo onde, šuške se broje, ihahaj!

Ni ja nisam skrenuo levo od Albukerkija, otišao sam u sasvim drugom pravcu i tu sam gde sam. U novinarstvu. Nije da se žalim, nego, ono… Ne, stvarno, šta bi bilo da sam nastavio sa muzikom?

Došlo doba da se instrument proba, da parafraziram malo Žikinu dinastiju, klinac, osnovac, ajde, za početak, prvo da izaberem “igračku”.

– Hoću najteži – rekoh sam sebi, iako je naravno svaki težak na svoj način.

Klavir, sediš i drndaš neke dirke, mislim to sedenje je okej, ali neću! Hm, harmonika, ne bre… Nešto sofisticiranije, čelo, ma gde, veća ona kutija sa žicama od mene. Gitara, jok!

– Dajte mi violinu, da prašim! – težak instrument, stojiš, ruke otpadaju dok “gudiš”, ali, meni to onako izgledalo baš fensi i, verovali ili ne nije prošlo dan, dva, moji su me već upisali u muzičko zabavište “Vučkovića”.

Foto: Pixabay/Pinocoa

To je jedna vrsta vrtića, 365 dana upoznavanja sa onim što sledi, pa onda tek šest godina ozbiljnog bavljenja muzikom. Violina, solfeđo, teorija muzike, orkestar… Nema zezanja.

Što sam tražio to sam i dobio. U početku je sve bilo okej, ja, novi Paganini, vibrato, picikato, ehej, a onda je, polako, ali sigurno krenula frka. Ja na času solfeđa, a drugari pikaju fudbal u školskom. Nije svejedno.

Mic po mic, kako je vreme prolazilo, tako sam se hladio od magične violine. Ipak, grizao sam do kraja, nisam odustao zahvaljujući i profesorkama Kaći i Dudi, koje su zabranile ćaletu i kevi da me ispišu, izgurao sam i završio sa diplomom, koja danas kupi prašinu u fioci, ali što bi ovi naši matorci rekli “ne jede leba”.

I onda pre nekoliko meseci, na Jutjubu, tražeći materijal za sportsku rubriku, naletim na, blago rečeno genijalno izvođenje himne fudbalske Lige Evrope  (pogledajte OVDE), spektakl od spota snimljen specijalno za finalni meč između Sevilje i Intera, koji će na neki način da mi posluži i kao inspiracija za ove redove.

Foto: Youtube/UEFA/Screenshot

Maestro se zove David Kristijan Bongarc, Nemac, virtuoz pravi, u umetničkim krugovima poznatiji je kao Dejvid Garet. Gledajući/slušajući spot “Simfonija tišine”, koji najavljuje finale, aludira na stravičnu korona eru, prazne stadione i jezivi muk sa tribina postavio sam sebi pitanje sa početka: “Šta bi bilo da sam nastavio sa violinom?”.

Možda bih danas bio kao on, ko će ga znati, ali u jedno sam siguran:

Dok ne odsviram “Simfoniju tišine”, na centru naše Marakane, ne priznajem svoju diplomu niže muzičke škole! Sutra kupujem violinu i bacam se na “treninge”.

Naravno da se šalim, ali ako se onako, po srpski zainatim, eto i mene na Jutjubu.

Uželeo sam se tog divnog instrumenta.

Violina. Svira najjače.

Nisam tek tako kao klinac upro prstom u nju i rekao: “Moja si”!

Piše: Vuk Žarić

 

Komentari (0)

Ostavi komentar

Ostavite komentar