Usamljenost vrišti, a mi smo i dalje sebični i sami

Foto/Unsplash/Tumisu

U eri modernih tehnologija i svih mogućih društvenih mreža za gubljenje vremena, ali i upoznavanja, nikada nije bilo lakše, ali istovremeno ni teže, naći partnera. Apsurd digitalne sadašnjice, jer svakodnevno na tim istim mrežama, ljudi vrište od usamljenosti, objavljuju se citati o samoći, muško-ženskim odnosima…

Platforme za onlajn dejtinge, na koje nas glad za ljubavlju tera, sve ređe su uspešni provodadžija ljubavnim priča sa srećnim krajem. Klikneš na off, izloguješ se i opet ostaješ sam…

Zašto smo sami?

Sami smo zato što smo sebični, a ne zato što smo prezauzeti i što su teška vremena, ali bilo je i težih vremena i poslova, obaveza, kriza, ratova, inflacija…

Naučili smo da se krijemo iza laptopova i telefona u svojim sobama, svojoj zoni komfora, samokafenisanju i večeri s nogu, trčeći da vidimo novu poruku od nepoznatog udvarača sa neke mreže, osećajući desetominutnu važnost postojanja…

I tako danima, mesecima, godinama…

Foto/Pixabay

Prazan krevet, nepostavljen sto, brza hrana, za koga da kuvaš, deca više nisu moranje, virtuelna pomagala, fotošopirane slike , isprazni telefonski razgovori i rečenica – ima vremena, pojaviće se neko ako je suđeno. U svakodnevnim jadikovkama mojih prijatelja, čuje se ta nekooperativna rečenica, njegova – neću da joj plaćam piće, večeru ili, ne daj Bože, letovanje ili njena – daj, neću nekom da perem, peglam, kuvam, hoću da uživam…

Precenili smo sebe i svoja čula, hedonistički duh, odakle nam, ne znam, ali je sigurno da ne vidimo i ne čujemo one oko nas, zato ulazimo u taj lažni svet pun lepih slika i laskavih obećanja, jer svako od nas traži svoju polovinu kraljevske krvi, ništa manje, a to je jedino moguće naći na Fejsu, Instagramu, Linkedinu ili već u snu, rekla bih…

Naše majke, bake, očevi i oci, nisu znali za taj lažni svet, nisu razmišljali da je živeti sa nekim obaveza, da je deliti parče hleba ili mesa KORIST, kao i krevet, da je voleti nekog i čekati radost, a ne trpljenje, a koji auto imaš ili nemaš, nikog nije bilo briga, bitno je da je dobar i vredan, stvoriće se…

Ovo vreme je od nas i naše dece napravilo Oblomove, emotivne lenčuge, ljude koji svakodnevno vagaju da li je u redu popiti kafu sa nekim, ako od toga nema nekog profita, namerno, kažem tu reč, jer smo sve sveli na biznis, pa i običan susret u podne, o braku da ne pričam, veći je ulog…

Sve dok budemo živeli u virtuelnom svetu i na račun nekoga ko ne postoji, bićemo emotivno prazni, tešeći se da nam je samima najlepše i najlakše i da niko nije zaslužio naše društvo.

 

Piše: Dubravka Dobrašinović Ilić

Komentari (2)

Ostavi komentar

Ostavite komentar