Kad sve ovo bude prošlo…

Foto/Zina Al Sattaf

Čini mi se da ovu rečenicu, u poslednje vreme, sve više nas izgovara. “Kad sve ovo bude prošlo…”. Istorija se piše svakim danom, a ovi dani će, potpuno sam sigurna, ostati zabeleženi u knjigama. Ostaće zabeleženo da je vanredno stanje u Srbiji proglašeno 16. marta 2020. godine.

Prethodno je proglašeno 2003. godine, takođe u martu, dok je 1999. godine, zbog NATO bombardovanja Srbije, isto u martu mesecu, proglašeno ratno stanje.

Jedan  život, dva vanredna i jedno ratno stanje.  Svaki put u martu. Mnogo je.

Ova prethodna stanja mi, ukoliko isključimo činjenicu da su, tokom njihovih trajanja, ugašeni životi, nisu preterano teško pala. Kada ste dete, odbrambeni mehanizam vas navodi na igru, a kroz igru je sve lakše. Sada nemam ni gde, a ni sa kim da se igram. Četvrtu nedelju provodim potpuno sama u stanu, kao i mnogi od vas, čak ni pas nije sa mnom. Roditelje nisam videla preko mesec dana, iako su na samo nekoliko kilometara od mene. Svi poštujemo propisane mere i svi se nadamo najboljem. Jedan virus, uspeva ono što mnogi nisu – da me učini potpuno nemoćnom. Nemoćnom da reagujem, nemoćnom da sa njim kroz “argumente” raspravim to što imam, nemoćnom da ga zamolim da ode iz mog života. Neko sam ko teško odustaje i ko se nikada ne sklanja. Ovoga puta sam se sklonila i “igram” po njegovim pravilima.

Pre neki dan sam “proslavila” 35-i rođendan. Rođendane inače slavim, a ovaj mi se slavio više nego bilo koji prethodni. Verujem da bi psihologija pronašla objašnjenje  u tome da, kada smo uplašeni, ili u strahu za živote bližnjih, kao i sopstveni, imamo tu izraženu želju da se radujemo samoj činjenici da smo živi, a za sada i zdravi. I neka tako ostane. Proslavila sam ga i bio je lepši nego mnogi prethodni. Da ne budem baš potpuno sama, pobrinuli su se mojih drugovi video pozivom. Pobrinuli su se i za poklone, ali su oni, ipak, bili najbolji poklon koji sam mogla da poželim. Neko meni i više nego poseban se pobrinuo da do mene stignu i sveži kolači.

Šta god da se desi u budućnosti, u istoriju mog života će zauvek biti zabeleženo da sam bila voljena.

Ali, kada sve ovo bude prošlo, neću propustiti da budem zahvalna na svakom danu u kojem je okej prići, zagrliti i poljubiti nekoga, prošetati parkom ili ulicom bez zaštitne maske i rukavica. Čovek se rađa i umire sam, ali tokom života, ipak, težimo za bliskošću. Ovih dana to, možda, osećamo više nego ikada.

Kada sve ovo bude prošlo, isprobaću 101 par cipela, od kojih je pitanje da li ću kupiti makar i jedan, samo da bih mogla da zahvalim ljubaznim prodavačicama. Isprobaću neke od modnih kombinacija o kojima ovih dana pišem za Lifestyle i konačno ću kupiti starke.

Okupiću ljude koje volim i napraviću za njih nekoliko jela koje sam, tokom ovog perioda, naučila da spremam.

Kad sve ovo bude prošlo, odvešću psa u dugu šetnju pored reke i neću mu braniti da protrči kroz ruže. I on ima pravo na sreću i radost. Usput ću ubrati nekoliko i odneti ih mami, znam koliko ih voli.

Uzeću rukopis koji je, već neko vreme, spreman i odneću ga u izdavačku kuću. Prestaću da odlažem stvari noseći se mišlju da imam dovoljno vremena. Ne znam da li ga imam.

Izvadiću iz ormana tašnu koju sam “skupo” platila i koju mi je bilo žao da nosim tek tako, pa sam je čuvala za specijalne prilike. Sada shvatam da je svaka prilika specijalna.

Uradiću milion “sitnih” stvari, ali ću, pre svega, voleti više i jače jer ljubav će spasiti svet, a kada sve ovo bude prošlo, ovaj naš ranjeni će, poučen iskustvom, nadam se, biti mnogo bolji.

 

Piše: Zina Al Sattaf

Pratite nas i putem iOS i  android aplikacije – Objektiv.rs

Komentari (3)

Ostavi komentar

Ostavite komentar