Protođakon dr Ljubomir Ranković za Objektiv navodi da uprkos tome što Veliki božićni post i ove godine prolazi u pandemiji, njegova suština se ne menja.
Kako navodi, ima hrišćana koji ne jedu meso, ali „jedu srce i džigerice” svojih bližnjih. Upravo zbog toga, pored posne hrane, svrha posta jesu smirenje, trpljenje, praštanje, dobra dela, nežnost i briga za svoje najbliže, a kako navodi Ranković, „ako je to teško i nedostižno”, postoji i drugi način.
Instalirajte našu iOS ili Android aplikaciju – Objektiv.rs
‒ Onda probajmo ovo: Srdačan pozdrav, blag osmeh, mio pogled, topla reč, raširene ruke i srce prema našim bližnjima. To je vrednije od hiljadu dana posta. Bog od nas traži srce: „Sine, daj mi srce svoje!” i dodaje: „Milosti hoću, a ne žrtava” ‒ navodi Ranković.
SUSRET SA SOBOM
Uzdržanje od mrsne i jake hrane jeste lek za utišavanje telesnih strasti koje, prema ovom duhovniku, mogu biti izvor obesti, gneva, besa, nasilja, pohote svake vrste.
‒ Dakle, pobeda duha nad telom. Rvanje sa sobom. Borba i pobeda duhovnog nad telesnim u sebi… Silazak u sebe, traganje za sobom, susret sa sobom u sebi. Ko sretne sebe u sebi, više je nego da je sreo anđela, kažu sveti oci Crkve. „Voli Boga i bližnjega svoga, i radi šta ti je volja!” – kaže naš sagovornik.
„DRUGO STANJE” ŽIVOTA
Crkva je ustanovila četiri posta: Vaskršnji, Petrovski Velikogospojinski i Božićni… Ali se ovaj Božićni izdvojio, prema rečima našeg sagovornika, „po dobroti i po veselosti”, jer po rečima Lovćenskog Tajnovidca: „Nema dana bez očinjega vida, niti prave slave bez Božića.”
‒ Naši stari, do današnjeg dana, za trudnu ženu kažu da je u „drugom stanju”. Svi hrišćani početkom posta stupaju u to blagosloveno „drugo stanje”. Nije suština samo u postu, uzdržanju od mrsne hrane. Otpočinje „drugo stanje” našeg ličnog, duboko unutrašnjeg života. Počinje duhovni preobražaj. Makar malim, embrionskim zametkom. Zametkom Sina Božjeg u našem biću, u našem srcu. Naše srce postaje „blagoslovena utroba” koja nosi Bogomladenca u sebi, za sebe, za svoje bližnje, za svu Božju tvorevinu, za sve kosmičke prostore i bezdane, pa i za ovu ubogu planetu našu – „jednu slamku među vihorove” ‒ kaže Ranković.
Post je prevashodno duhovni podvig, sredstvo, a ne cilj.
„SVAKI KOJI UZVISUJE SEBE, PONIZIĆE SE”
Protođakon navodi da se u narodu često čuje pitanje: Da li su oni koji poste bolji ljudi od onih koji ne poste?
Ovu večitu dilemu, kamen spoticanja i sablazni u verujućem narodu, osobito na početku svakog posta, kao posledicu površnog poimanja suštine hrišćanstva i života u veri, kako navodi, razrešio je Gospod Hristos u jevanđeljskoj priči o mitaru i fariseju.
‒ Dva čoveka uđoše u hram da se mole Bogu, farisej i carinik… Farisej govoraše: „Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi, ili kao ovaj grešni carinik… Postim dva puta u nedelji, dajem desetak od svega što steknem.” A carinik stajaše u dnu hrama, bijući se u prsa, govoreći: „Bože, milostiv budi meni grešnome!” Kažem vam, carinik otide opravdan domu svome a ne farisej. Jer svaki koji uzvisuje sebe, poniziće se, a koji sebe ponizuje, uzvisiće se” (Luka, 18, 9-14).
Piše: NIKOLINA MARIĆ
OVU I OSTALE AKTUELNE TEME MOŽETE PROČITATI U ŠTAMPANOM IZDANJU OBJEKTIVA ZA 30. NOVEMBAR.
Komentari (0)